Trik pitanje – zamislite da se jednog dana na pozornici Supertalenta zatekne Tesla. Mislite li da bi prošao? Ili bi ga otpravili doma riječima da nema karizmu, energiju i ono nešto. A kakve je sreće, još bi se na kraju ispostavilo da su ona sitna slova u ugovoru koji je potpisao prilikom prijave vrlo nepovoljna te da, u slučaju da njegov talent jednog dana doista dobije na cijeni, sve što je pokazao ostaje organizatorima. Šalimo se, naravno. Ili možda ne? Jer i mi smo lagano u frci kako publici zadržati pažnju efektnim uvodom, a ne samo Igor Mešin koji s Franom Ridjanom dramatizira u backstageu uoči velikog finala u Areni.
Nervoza je, naravno, ogromna jer ne samo da je produkcija pod velikim pritiskom, nego i žiri. Velika je to stvar za povijest hrvatske televizije – oprema teška 30 tona, 18 kamera, 10.000 ljudi, 380 četvornih metara LED ekrana i 400 inteligentnih rasvjetnih tijela. Nije stoga nimalo čudno ni što je žiri bio pod utjecajem slike iz budućnosti pa je za finalne točke odabrao samo one koje će dobro izgledati u Areni, a gledateljima oduzimati dah.
Po kojem ključu biramo talente?
Pa ipak, uz dužno poštovanje jednom od najuspješnijih showova koji je ove godine napunio 12. rođendan – svim kandidatima, produkciji i žiriju koji bi po dinamici trebao biti uzor svim ostalim uspavanim članovima konkurentskih televizija – gledajući dvije emisije u kojima su se birali finalisti, nameće se pitanje – po kojem se ključu zapravo biraju talenti, treba li ih brkati s vještinom i što zapravo danas smatramo talentom? Je li bitno da nam samo vilica padne zbog fizičkih vještina ili se broje i inovativnost, eksperiment, umjetnička kvaliteta, emotivnost, hrabrost zvana ludost da ono što pokažete pomakne granice? Uostalom, i testovi inteligencije već odavno priznaju da postoji više vrsta inteligencije – i matematička, i vizualna, i emotivna, i prostorna, a ne samo jedan tip.
Cirkuske vještine koje oduzimaju dah
Drugim riječima – što bi se, recimo, dogodilo da svi veliki cirkuski majstori svojeg faha uzmu neplaćeni godišnji i dođu na Supertalent da se malo odmore i zarade sa strane? Iako nitko ne osporava njihove fantastične vještine, a zbog toga razloga je cirkus i opstao sve ove godine, moramo se zapitati – bi li uopće ostalo mjesta za sve one pojedince koji negdje u mraku svoje sobe, u kakvoj dvorani ili prirodi, vrijedno vježbaju svoje talente zato što im daju smisao, snagu, intrigiraju ih poput vječne zagonetke, igre ili pomicanja granica, a cijelo ovo vrijeme nemaju pojma kako to izgleda drugima. I bi li sve banke ovog svijeta prepoznale njihov talent na foru – OK, dosta si vjerovao sam u sebe, od sada ćemo i mi.
Briljantni mozgovi, emotivni umjetnici – zbogom i sretno!
Jer kako drugačije objasniti da u finale nije ušla Ivona Dragičević, genijalna djevojka koja crta s dvije ruke i noge, a njezin mozak bolji je od kamere iPhonea 17 jer za par minuta može vrlo vjerno naslikati ono što joj je pred očima. Okej, pristrani smo jer Ivona je bila i naš favorit još od prošle godine, kada smo njezinu vještinu prvi put predstavili na MOOD portalu. No za ovakve vještine žongliranja mozgom, koje bi nevjerojatan talent crtanja s dvije ruke, ali i dvije noge povezale s umjetničkim sklonostima, u ovom showu očito nema discipline. Previše je to mozga, premalo akcije, a još manje showa.
S istim se nevidljivim zidom susrela i fantastična Snežana Ljubojević iz Crne Gore. Talentirana pjevačica koja je izvela tako spektakularan nastup kojim je dirnula sve u publici da bi je ovog trena mogao angažirati neki talentirani redatelj i napraviti cjelovečernji nastup posvećen fadu u malom kazalištu, koji bi držao emocije, ali i pažnju. No i za ovaj nastup, zbog kojeg se stvori knedla u grlu i suze u očima, nema mjesta. Jer očito je tu previše umjetničkog pristupa koji plaši ljude i previše unutarnjeg svijeta.
Nogometu sve, ostalim sportovima ništa
To je ujedno i razlog što u Supertalentu, koji je prije svega show format i posvećen izvedbenim umjetnostima, nikada u finalu nije bilo previše mjesta za matematičare, one koji premeću riječi, Rubikove kocke, mađioničare koji se igraju umom, recitatore, glumce, slikare, pjesnike, solo plesače, performere, bubnjare, filozofe, zajebante, a kamoli za disruptore sistema te sve one koji malo vuku na usamljene i dosadne umjetnosti. Treba dobaciti loptu do publike što brže, a to nas dovodi do toga da se i u svijetu zabave događa sindrom nogometa. U prijevodu – dajte kraljici sporta sve – pažnju, milijune, obožavatelje, a gimnastičarima i skakačima u vis stare strunjače i dvorane koje prokišnjavaju. U prijevodu – ajmo mi radije odabrati ono poznato – izvođače koji vrlo vješto imitiraju poznate pjevače, gutače vatre, plesače i žonglere, jer publika to voli.
Imitator vs. autor
Naravno, treba voditi računa poput banke – kome možemo dati vjetar u leđa i promijeniti život na bolje. No nekako je teško vjerovati da je fantastičan glas dovoljan, jer puna je hrvatska scena briljantnih glasova koji čekaju da im netko napiše dobru pjesmu.
Mit: masa nema ukusa
No budući da je već odavno poznato da masa nema ukusa, sve ćemo staviti na pleća žirija, jer ćemo tako biti sigurni da će barem netko voditi računa o tome da su podjednako zastupljeni raznovrsni talenti i ono što volimo zvati visokim kriterijima, a ne samo – simpa nam je, zgodan, fora, dobro izgleda, jedan je od nas. Okej, sada je vrijeme da stisnemo stop i premotamo emisiju unatrag te da se pitamo – u kojem je trenutku odlučeno da iz showa koji vole mase treba izbaciti glasove publike? Možda u onom trenutku kada je i Baby Lasagna skoro ostao ispod praga jer je kandidate za Doru birao samo žiri.
Tajna pobjednika
Ili je prag gledanosti velikih formata upravo u tome da se publika nervira zašto nisu pobijedili njihovi favoriti – i Käärijä i Baby Lasagna – te uporno gledaju misleći da će jednog dana doći do ključa koji otvara pobjednička vrata. Naravno da ćemo 21. prosinca gledati veliko finale u Areni.
Iako, ne možemo prežaliti što u finale nije ušao ni robot Val (Valeriy Chernovskiy), jer kakav bi to bio multimedijalni show s čovjekom koji pleše kao AI robot, dok ga spektakularna tehnika prati u stopu, a publika ponavlja njegov signature ples. Naravno, prije početka showa, dok je dvorana u mraku, Val pita poput ChatGPT publiku – “Što danas želite gledati?” Pet Shop Boysi ili Daft Punk bi od “čovjeka-robota” već napravili i svjetsku turneju, ili barem efektan video, tim više jer je mnogima, nemojmo si lagati, AI doista bio – “talent godine”.
Neka pobijedi najbolji, a mi se nadamo da je Emilija Kokić u pravu kada je svojedobno rekla da je tajna pobjednika Eurosonga uvijek u tome koliko se izvođač zapravo razlikuje po jedinstvenom pristupu, i talentu od ostalih kandidata. No pitanje koje ostaje za sljedeću sezonu glasi – je li Arena ove godine ukrala kriterije za supertalente i treba li popularni show promijeniti ime u Superzabavni cirkuski show s pjevačkim i plesnim točkama, a genijalnog Svebora Mihaela Jelića direkt poslati na Eurosong?
Vizual: Instagram @supertalent
