Već prvi pogled na tu malenu bilježnicu dat će vam do znanja nešto o vlasniku – je li leksikon vlastoručno izrađen ili je riječ o generičkoj verziji kupljenoj u knjižari, koliko je truda uloženo u ukrašavanje, raznovrsnost pitanja, broj popunjenih mjesta… Naizgled nevažni detalji, no pristupite li tome studiozno iščitat ćete koješta prije nego što uopće krenete čitati. Prava zabava tek slijedi – proučavanje odgovora. Oduševljava me to što sam već na prvi pogled mogla zaključiti tko stoji iza kojeg odgovora – naravno da je razredni ‘zavodnik’ zauzeo 3 reda pri nabrajanju simpatija, naravno da je sramežljiva djevojčica iz zadnje klupe kao najboljeg prijatelja navela junaka iz bajke i naravno da je osoba koja je na pitanje „Najdraža zajednička uspomena?“ odgovorila „Kad smo se obložile jastucima i glumile sumo-borce sve dok ti nisi pala i razbila čelo“ bila moja najbolja prijateljica. Find your own weirdo and never let them go, vrijedi podjednako za prijateljstva i romanse.
Leksikon vs. Tinder
Upravo zbog toga predlažem povratak leksikona na velika vrata. Uštedili bismo puno vremena kad bi svatko od nas dolazio s osnovnim informacijama na papiriću te bismo brzinskim listanjem mogli provjeriti onu najbazičniju kompatibilnost. Svjesna sam da Tinder i slične aplikacije dolaze s digitalnom verzijom toga, no osjećaj jednostavno nije isti – leksikon ima dušu, poput kultnog restorana u centru grada koji posluje već desetljećima pored kojeg dejting aplikacije djeluju kao drive-through za površne romanse. Evidentno je kako se Tinder i ja ne ljubimo, a moje jedino iskustvo u online ‘upoznavanju’ čine zalutale Instagram poruke. Ne volim ih, nikada nisam, vjerojatno nikada ni neću, ali s obzirom na to da se svako toliko ipak nađu u mom DM pretincu, osmislila sam vlastitu „Guess who“ igru koja opisano iskustvo čini interesantnijim. John Doe šalje poruke, a ja na temelju onoga što objavljuje na svom profilu pokušavam shvatiti o kakvom je čovjeku riječ. Baš poput leksikona!
Na Instagramu, naravno, uljepšavamo sliku o sebi pokazujući samo ono za što smo uvjereni da su naši najjači aduti. Inače diskutabilno, no u ovom slučaju fantastično jer listajući objave lako je shvatiti na što insta-dm-John-Doe stavlja najveće težište u životu. Što je ono čime se bira prezentirati svijetu? Daleka putovanja? Skladna obitelj? Interesantan posao? Citati u kojima se pronalazi? Mnoštvo prijatelja? Skupi auti? 0 prijatelja i 101 selfie? Kreativni opisi? Nepismeni opisi? Shvaćate u kojem smjeru idem… Ne tvrdim da je metoda kirurški precizna, jasno je da smo svi mi toliko više od onoga što objavljujemo na internetu, ali u nedostatku boljeg izvora informacija i ovo je kakav-takav početak.
Što ćete pronaći bacite li pogled na moj profil?
Milijardu fotki mog psa, ovu kolumnu i poneku neprimjerenu šalu. Je li to sve što ja jesam? Apsolutno nije, no ako vam je išta od navedenog deal breaker jer, što ja znam, ne volite životinje, živciraju vas (usmeno i pismeno) brbljave žene ili ne možete shvatiti da je moj način nošenja s napadima panike to da ih etiketiram kao „orgasm’s evil twin“ tad odmah postaje jasno da nisam osoba za vas. I to je ok. Ono što nije ok su (muške) osobe koje odbijaju prihvatiti da njihov sadržaj jednako tako može odbiti, a ne samo oboriti s nogu. Ovdje na scenu stupa posljednji insta-dm-John-Doe i ulet koji je, pretpostavljam, naučio slušajući neki manosphere podcast – „Ćao Lea, pročito sam tvoju kolumnu pa se pito kaćemo na dejt“. Šteta što na spomenutim podcastima nisu uključene i lekcije iz pravopisa. Inače ni mrtva ne odgovaram na takve poruke, ali mobitel se oglasio točno u trenutku u kojem sam pretresala ideje za novu kolumnu. Traži i bit će ti dano, zar ne?
„Ne misliš li da bih prvo trebala znati s kim razgovaram?“, odgovorila sam rječitom Casanovi, na što je on spremno ispalio „Pa vidiš na profilu skim razgovaraš. Reko sam ti, pročito kolumnu i eto te sad tu“. I dalje nisam znala s kim razgovaram ni gdje me „eto sad tu“, ali uputio me čovjek da pogledam profil pa je bio red da provjerim čime se to diči. A dičio se, sudeći prema sadržaju uz pomoć kojega je gradio svoju online personu, temeljitim iščitavanjem ‘redpill’ literature i objavljivanjem paragrafa i rečenica koje su mu posebno dobro sjele. Moram li uopće reći koliko je meni fantastično sjeo dio o tome da su žene najbolje kad su mlade i ne odviše bistre? Trebam li se zapitati zašto je dotični poruku odlučio poslati baš meni?!
Možda nenamjerno ostavljam dojam kako me ovaj pokušaj konverzacije razočarao, uzrujao ili naživcirao, međutim istina je na potpuno suprotnom kraju spektra – ja sam oduševljena. Oduševljena sam time što, u nedostatku oldschool leksikona iz kojih bismo s lakoćom iščitali ponešto jedni o drugima, ipak postoji moderna inačica toga – maleni digitalni prozorčić u nečiji svijet. Ponekad je dovoljno zaviriti u insta-highlights da biste shvatili kako taj svijet izgleda. Thank you, next!
