Stojim ispred dvorane, ruke mi se znoje, srce mi lupa, a mozak mi uporno šapuće da bih sad trebala bježati. Imam dvije opcije: ili održati ovaj prokleti govor ili pasti u nesvijest i prebaciti odgovornost na hitnu pomoć. U trenutku slabosti, prisjećam se članka s Psychology Today koji mi je prijateljica poslala uz poruku: “Ovo ti možda pomogne, ako već neće terapija”. SAFE metoda, kažu stručnjaci, smiruje napade panike. Vrijedi probati…
S – Stop (Zaustavi se)
Prvo, kažu, treba se zaustaviti. “Panični napadi ubrzavaju percepciju vremena, zato stvorite trenutak mirnoće”, piše neka doktorica s puno titula. Super, doktorice, ali kako se ja točno trebam zaustaviti dok mi autonomni živčani sustav vozi 180 na sat? Pokušavam udahnuti kao Budha – duboko, kroz nos, do trbuha. Nije da sam se ikad mogla disanjem izvući iz sranja, ali dajmo priliku. Osjećam kako mi se pluća pune, srce ne lupa više kao bubanj na beogradskom splavu. Sitna pobjeda.
A – Acknowledge (Priznaj)
Ovo je trenutak kada, kažu, trebam priznati da se događa napadaj panike, a ne srčani udar, moždani udar ili blamaža stoljeća. “Kognitivno restrukturiranje može smanjiti percepciju opasnosti”, stručno objašnjava psiholog. Dakle, trebam si reći: “Nisi u opasnosti, ovo je samo panika.” U teoriji, zvuči jednostavno. U praksi, moj mozak odgovara: “Ali što ako UMREŠ OVDJE, pred SVIMA?” Dajem mu do znanja da me ne može prevariti. “Ovo nije infarkt, nije katastrofa, samo loš trenutak. Preživjet ćeš.” To si govorim, iako pola mozga i dalje režira dramu u kojoj padam na pod i svi me snimaju za TikTok.
F – Feel (Osjeti)
Navodno, panika nas “izbacuje iz tijela”. To bi objasnilo zašto imam osjećaj da gledam sebe iz trećeg lica, kao lik iz loše snimljene serije. Stručnjaci predlažu da se vratim u tijelo dodirom – ruku na prsa, osjetim otkucaje srca, a pod nogama pod. Stavljam ruku na trbuh i osjećam kako se diže i spušta. I dalje mi se ne sviđa biti zarobljena u ovom tijelu koje me izdalo, ali evo, priznajem, malo pomaže.
E – Engage (Uključi se)
Najbolji savjet do sada: umjesto da pobjegnem, trebam se uključiti u situaciju. “Društvena interakcija i fokus na zadatak mogu smanjiti intenzitet panike”, kažu istraživači. Dakle, umjesto da se teleportiram iz vlastitog života, prisiljavam se podignuti glavu i pogledati publiku. Ljudi su tamo, stvarni su. Nitko ne djeluje kao da će mi se narugati ako zabrljam. Neki tip u drugom redu čak se blago smiješi, možda iz sažaljenja, ali uzimam što mogu.
Udah. Korak naprijed. Otvaram usta i – riječi počinju izlaziti.
Kad završim, pljesak. Nisam umrla. Nisam pobjegla. Jesam li pobijedila? Možda.
Ali sigurno znam ovo: ako ikada ponovim SAFE metodu, neću to raditi zato što “smiruje napade panike”, nego zato što se ponekad jednostavno moraš suočiti s vlastitim strahom. I proći kroz njega. Bez obzira na to što ti mozak govori. Uostalom, nije za odbaciti niti to što sam za to na kraju svega i plaćena za to što sam strahu pogledala u oči.
Naslovni vizual: Canva
