U svijetu postoji oko 7000 različitih jezika, no podignemo li srednji prst šansa da ćemo uspješno prenijeti poruku prilično je velika gdje god se nalazili. Sve i da odlučimo koristiti riječi umjesto geste, način na koji se koristimo psovkama čini ih razumljivim čak i kada smo okruženi ljudima koji ne govore naš jezik. Možda neće znati što smo im točno poručili, ali bit će im posve jasno da želje nisu najljepše. Psovke su unikatan dio leksika jer, za razliku od većine ostalih riječi i fraza, nose ogroman emocionalni naboj što ih čini univerzalno prepoznatljivima. Opća načela bontona nalažu kako su psovke iznimno nepoželjan oblik komunikacije koji odiše nekulturom i neprimjerenošću, no unatoč tome ne postoji osoba kojoj se povremeno ne omakne kakva sočna poštapalica. Zašto uporno pribjegavamo vulgarnom vokabularu ako smo ga jednoglasno osudili?
Iz ljubavi prema omraženim riječima
Najkraće rečeno – zato što je zdravo. Zdravo i prilično odvratno, ali zadržat ćemo se na ovom prvom. Bez obzira na to što smo od malena odgajani na način da su određene riječi krajnje neprimjerene, psiholozi tvrde da za sve, pa tako i za psovke, postoji vrijeme i mjesto. Timothy Jay, profesor psihologije na sveučilištu u Massachusettsu, posvetio je gotovo cijeli radni vijek istraživanju tih omraženih riječi. Ističe kako su s napretkom tehnologije omogućena znatno bolja i preciznija mjerenja moždane aktivnosti, a samim tim i mogućnosti shvaćanja benefita koje nam psovke pružaju. Eksperimentima je dokazano da psovanje povećava toleranciju na bol.
Ono pojačava odgovor organizma na nelagodu s kojom je suočen te doprinosi snažnijem izlučivanju adrenalina koji se karakteristično javlja u tzv. fight or flight situacijama. Veća razina adrenalina znači manji subjektivan osjećaj boli. Prema tome, sljedeći put kada nehotice udarite malim prstom u nožicu stola, zaboravite na kulturno izražavanje i dajte si oduška. Bit će vam lakše. Osim toga, nagli porast adrenalina čini nas snažnijima.
Prisjetite se priča u kojima majka od jedva 50 kilograma uspijeva podići automobil koji je pričepio njezino dijete – to je moć adrenalina na djelu.
Je li bolje opsovati ispod glasa?
Blažu verziju takvih priča svatko od nas sposoban je rekreirati u svakodnevnom životu poslužimo li se s nekoliko neprimjerenih fraza. Naime, istraživanjem je utvrđeno da su osobe koje se bave dizanjem utega bile u mogućnosti podići znatno veću masu kada su, podižući utege, ubacile pokoju psovku u trening.
No osim što trenutačno podižu razinu adrenalina, psovke nam služe i kao odličan ispušni ventil te pomoć pri izbjegavanju fizičkog sukoba.
Iako na prvu zvuči kontradiktorno, s obzirom na to da čin psovanja uglavnom vezujemo uz eskalaciju konflikta, psovke su evolucijska prilagodba nježnijeg (da, nježnijeg!) rješavanja sukoba svojstvenog jedino ljudskim bićima. Životinja će ugristi onda kada je bijesna i/ili uplašena; mi ljudi osmislili smo učinkovit način za simbolično izražavanje nezadovoljstva, bez da smo primorani poslužiti se zubima i noktima. Svrha psovki jest nefiltrirano iskazati uzburkano emocionalno stanje no bez nužnog pribjegavanja fizičkom nasilju.
Psovanje na taj način postaje oblik udaljene agresije te pruža priliku za brzim i nedvosmislenim izražavanjem emocija, ali bez katastrofalnih posljedica koje bi fizički obračun donio – ističe prof. Timothy Jay. Ipak, u ovome dijelu treba biti posebno oprezan, a svi bismo trebali moći prepoznati iznimno važnu razliku između „cursing“ i „cursing at“, odnosno onoga kada uzrujano opsujemo ispod glasa i onoga kada je ta ista psovka direktno usmjerena određenoj osobi.
Kako regulirati plimu intenzivnih emocija
Prvo nam donosi emocionalno olakšanje i pruža mogućnost da potpuno bezopasno ispucamo vlastitu frustraciju bez da smo ikoga uvrijedili ili izazvali. Potonje je, prije svega, odraz manjkavih socijalnih vještina, ukazuje na nemogućnost kontrole vlastitog bijesa, eksplicitno vrijeđa drugu osobe te vrlo lako može poslužiti kao uvod u znatno ozbiljniji sukob. U tom slučaju, u potpunosti se gubi ranije spomenuta prednost psovanja, a onaj koji odabire takav način komunikacije naprosto je nekulturan.
Pokušajte se toga prisjetiti sljedeći put kada vam netko oduzme prednost u prometu; umjesto da spustite prozor i slikovito mu opišete cijelu njegovu rodbinu, promrmljajte to isto sebi u bradu i nastavite mirno svojim putem. S obzirom na to da se psovkama najčešće koristimo u situacijama u kojima smo pojačano emotivni, psiholozi tvrde kako nam one pomažu izraziti se iskrenije. Razmislite na trenutak o tome kojim biste se vokabularom poslužiti ako vam poslovni laptop otkaže suradnju netom prije važnog sastanka, za vrijeme bolne liječničke pretrage ili u trenutku u kojem ste saznali da vas partner vara, kada društvene konvencije ne bi postojale? Vjerojatno ne biste pretjerano birali riječi, zar ne?
Dva suprotstavljena identiteta
Pa ipak, prešutno smo se složili da postoje situacije u kojima su vulgarnosti apsolutno neprimjerene, stoga po navici dižemo ručnu i odabiremo znatno blaže riječi žrtvujući pri tome autentičnost reakcije. Kada smo u interakciji s drugima primorani razgovarati drugačije nego što bismo razgovarali sami sa sobom ili u krugu bliskih prijatelja, nesvjesno razvijamo dva suprotstavljena „identiteta“. Nasuprot tome, situacije u kojima smo slobodni opsovati ukoliko osjetimo potrebu za time u pravilu su one u kojima smo u cijelosti iskreniji i vjerniji vlastitom karakteru. To je implicitan znak da se možemo opustiti, biti ono što jesmo i govoriti slobodno bez straha.
Iskrena ekspresija emocija nerijetko ide ruku pod ruku uz kreativnost, a psiholozi tvrde da psovke nisu ništa drugo nego vrlo specifična kategorija maštovitog izražavanja.
Za vrijeme istraživanja te teze, snimanjem mozga utvrđeno je da se psovke rađaju u njegovoj desnoj strani, onoj koju smatramo odgovornom za kreativno stvaralaštvo. Balkanski jezici u tome nesumnjivo prednjače, a izraze kojima se svakodnevno koristimo na ovim prostorima gotovo je nemoguće prevesti i objasniti strancima. Južnjaci oduvijek glase za temperamentne i strastvene, stoga ćemo reći da su čak i slikovite psovke dio našeg kreativnog šarma.
Dvostruka mjerila
Čini se kao da nam umjerenim korištenjem psovanje zaista donosi određene prednosti. Ali priča se, naravno, komplicira ako ste žensko. U istraživanju provedenom 2001. godine na sveučilištu u Louisiani grupa od 377 ljudi zamoljena je preslušati snimke psovki te iskazati kakav dojam su osobe sa snimke na njih ostavile. Ženske osobe učestalo su bivale okarakterizirane kao odbojne i pretjerano emotivne, dok je muško psovanje opisano kao nešto što razgovoru daje dinamičnost, a muškoj osobi autoritet. S velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da dobiveni rezultati nisu karakteristični samo za Louisianu; svuda u svijetu prisutna je ideja da psovanje naprosto nije damski. O tome da nije džentlmenski nitko ne raspravlja.
No ako je nešto neprimjereno, tada je neprimjereno uvijek, ne samo kad dolazi iz ženskih usta, zar ne? Izgleda kao da ženske psovke, baš kao i ženski bijes, i dalje užasavaju i zbunjuju javnost. No vrijeme je da i u lingvističkoj sferi stanemo na kraj dvostrukim standardima. Poneka psovka ne čini ženu manje damom ništa više nego što muškarca čini manje džentlmenom, a ako ćemo posve iskreno, ni titula dame nije nešto za čime svaka žena žudi. Većina nas radije bi bila percipirana kao ljudsko biće sa svim navikama koje uz to dolaze, nego kao neki nedostižni, zastarjeli ideal. Uostalom, ako je za vjerovati svim provedenim istraživanjima, psovka ne mora upućivati na to da smo neprimjerene i bijesne, možda smo samo je**no kreativne u izražavanju!
Naslovni vizual: Canva
