Svi imamo tu jednu frendicu – kad je pitate kako je provela vikend, ona krene od stoljeća sedmog. Radio Mileva, smaračica, progovorila bi ta i na lakat… bezbrojni su ne baš lijepi nadimci kojima ljudi iza leđa časte osobe koje imaju takav dar govora. A ako ste pomislili „ne, ja nemam takvu prijateljicu“, oprez, možda ste to zapravo vi.
Osobe koje pričaju više od drugih bez da pritom kažu nešto značajno struka naziva kompulzivnim govornicima. Kompulzivno govorenje (na engleskom i talkaholism) termin je koji su skovali još devedesetih komunikacijski istraživači McCroskey i Richmond, a opisuje pojedince koji imaju veliku potrebu za govorenjem i pritom ne primjećuju tuđe reakcije na svoj „dar“.
Znakovi da pričate previše
Ako i dalje mislite – ne, to se ne odnosi na mene, ali u vama još uvijek čuči crv sumnje, ovo su neki od pokazatelja da biste ipak ponekad trebali „doći do zraka“ i dopustiti drugima da dođu do riječi:
Ne podnosite tišinu: rijetko šutite i za vas je svaka tišina – neugodna.
Vaši prijatelji se šale da previše pričate: a znamo da je u svakoj šali barem 50% istine… Možda ne žele ulaziti u konflikt, možda ne žele povrijediti vaše osjećaje, ali sljedeći put kad čujete neku šalu o svojoj razgovorljivosti, možda biste je trebali uzeti zaozbiljno – i poraditi na tome.
Imate grižnju savjesti nakon razgovora: baš ste se lijepo napričali s nekim na tulumu, ali kad ste stigli doma, zaboljela vas je glava od pomisli da ste možda ipak malo previše podijelili.
Ljudi vas prekidaju usred rečenice: da, neki ljudi su nepristojni i upadaju u riječ. Ali neki su naprosto očajni i pokušavaju doći na red, pa kada se to desi prekidaju vašu 500-tu rečenicu kako bi ubacili svoju prvu.
Priče započinjete dugim uvodom: jer priča ne vrijedi ako osoba ne zna cijelu pozadinu, zar ne? Ne uvijek. Ponekad samo pitaju gdje ste kupili te cipele iz pristojnosti.
Kod sugovornika možete primijetiti ovakav govor tijela: gledaju „kroz vas“, pogledom traže bilo koju drugu osobu u prostoriji, vrpolje, smeteno se igraju s kemijskom, satom, mobitelom i slično – suptilni su znakovi da skratite ovaj razgovor.
Šutnja je zlato
Ako više volite zvuk svog glasa nego postavljati pitanja i slušati tuđu (vama dosadnu) životnu priču, želite rasteretiti svoj um, ali nemate baš volje za tuđe probleme, moguće je da nećete postati najpopularnija osoba u društvu.
No krivica nije samo na vama: dok govorite o sebi, vaš mozak dobiva velike količine dopamina te se uključuju isti dijelovi mozga za užitak kao pri jelu ili seksu. Neki to rade iz užitka, drugi iz neugode, nesigurnosti ili zbog prevelikog uzbuđenja.
Premda nam uvijek treba ona jedna osoba koja će probiti led i započeti konverzaciju, prepoznati trenutak kad se iz govornika trebamo pretvoriti u slušatelje zlata vrijedi. Osobe koje manje govore i biraju riječi uglavnom se smatraju moćnijima, kreativnijima i imaju veće šanse da napreduju u poslu i pobijede u pregovorima. Govorenje s namjerom poboljšava naše odnose i čini nas, između ostalog, boljim roditeljima, ističe Time.
Pa kako se zaustaviti? Za početak, osvijestite problem. Ako ste se prepoznali u nekima od navedenih znakova, sljedeći put u razgovoru zaustavite se i recite nešto u stilu „no dosta o meni, što ima kod tebe?“.
Obraćajte pažnju na govor tijela svojih sugovornika – jesu li doista zainteresirani za vašu priču ili traže izlaz u nuždi? Postavljajte više pitanja i dajte ljudima dovoljno vremena da na njih odgovore. Budite određeniji u svojim odgovorima, ne okolišajte i vježbajte izbjegavanje poštapalica poput „ummm, paaa… nego… ovaj… kao…“ pa ćete postati puno zanimljiviji sugovornik. Uživajte u tišini. Zadržite nešto za sebe.
Naslovni vizual: Pexels / Laura Stanley
