Kada je davne 1956. francuski redatelj Roger Vadim snimio kultni film „I Bog stvori ženu”, mnogi su ga doživjeli kao pravu nuklearnu eksploziju – od veličanja divlje prirode, seksualnosti i senzualnosti, do ležernih haljina koje je nosila Brigitte Bardot. Pamučne haljine na preklop, obične majice i capri hlače ili, još bolje, plahte ležerno prebačene poput toga. Jer kada bismo pratili povijest mode, posebice 20. stoljeća, ona bi se mogla opisati kao svojevrsna borba za siluetu – artificijelno kontra prirodno. Jer tek što bi se linija tijela oslobodila strogih korzeta i teških haljina, kao što je Coco Chanel učinila u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, već bi nakon dvadesetak godina uslijedio povratak na staro. Ta sjećate se samo kako je Coco Chanel govorila da Dior ne odijeva žene, nego ih tapecira, jer je smatrala da New Look sa strogom A-linijom koja naglašava struk zapravo čini nekoliko modnih koraka uzalud.
Stoga nije bilo čudno da je look BB u to doba djelovao tako eksplozivno i obećavajuće, a tko zna… Možda je film na nekoj nesvjesnoj francuskoj razini najavio i djecu cvijeća, koja su više od svega voljela ležeran i prirodan izgled. Duge, razbarušene kose, meke tkanine, fluidne nogavice koje se šire u trapez, materijali koji ne stišću, a kamoli da porobljavaju. Sve dok se san generacije 1968. o jednakosti, slobodi i kolektivu nije rasplinuo i nestao sa scene, kao i njegov zaštitni znak – horoskopski Vodenjak.
Rajski vrtovi i veliki bijeg
Pa ipak, iako se moda tijekom sljedećih šezdesetih godina mijenjala munjevitom brzinom ne bi li hvatala korak sa Zeitgeistom, a mi smo tijekom vremena upoznali i power suit, ekstra široka ramena, oversized modele, O-siluetu, izbacili iz odijevanja suknje ili hlače, dva najpoznatija svjetska brenda – Chanel i Dior – ne samo da su preživjela gotovo cijelo stoljeće, nego su relevantna i danas. A prošli su tjedan posebno došla pod modno povećalo jer ne samo da su svi čekali kako će njihovi novi kreativni direktori prvi put nakon prêt-à-portera predstaviti haute couture kolekcije, nego se očekivao i sudar Titana, jer se obojica kreatora inspiraciju crpila na istom izvoru – u rajskom vrtu.
Tehnologija plus priroda
Jonathan Anderson je cijelu pistu pretvorio u futuristički vrt, gdje na stropu raste bilje koje se reflektira u metalnim odrazima, a modele je odjenuo u balon-haljine A-kroja, i to onoga koji dopušta da tijelo bude slobodno, te ih ukrasio predimenzioniranim cvijećem, floralnim cipelama, torbicama u obliku bubamare ili snopa trave. Iako cijela revija sugerira ideju da je moguće spojiti suvremene tehnologije i prirodu, kada se na pisti pojavi model koji u rukama poput nekog štita nosi biljku mamuta, na tren imamo dojam da bi sada svi mogli ustati za njom i jednostavno krenuti na daleki put prema nekom egzotičnom otoku, kao što su to nekoć radili osobenjaci poput Paula Gauguina ili njemačkog doktora Friedricha Rittera, koji je poslužio kao inspiracija za film „Raj”.
No zašto tako daleko kada je već dan kasnije u pariškom Grand Palaisu održana Chanel modna revija, koja je svojom spektakularnom scenografijom i modelima sugerirala da smo već stigli na taj rajski otok na kojem rastu predimenzionirane gljive u pastelnim tonovima, a svi stanovnici nose tako perolaku i predivnu odjeću kakve nema ni u najluđim virtualnim kreacijama skrojenima od vode i zraka.
Jer dok se Dior na neku foru još uvijek koleba između fiktivne borbe prirode i tehnologije, a ponajprije potrebe da se poštuje naslijeđe slavne modne kuće, nešto artificijelniji signature te stroga pravila haute couturea, Chanelu je doslovce upisana u DNK ta neodoljiva lakoća postojanja, koja nam danas nedostaje više nego ikada. I doista, ako bismo tijekom povijesti tražili fluidnije modele odjeće, koji su toliko jednostavni, nosivi i elegantni, a u isto vrijeme očaravajuće lijepi, to su onda slojevite suknje, haljine i hlače koje je kreirao Matthieu Blazy. I da, za one skeptike tu je i najfluidnija i najmekša verzija traperica i obične bijele potkošulje, zaštitni znak dizajnera koji je inspiraciju pronašao upravo u pticama koje slobodno lete.
Iako su brojni kritičari primijetili da su se modne kuće Chanel i Dior nekako odmaknule od strogih pravila haute couturea, što ako smo konačno dočekali vrijeme pravog modnog oslobođenja od svih kodova?
Modno oslobođenje
Možda stoga ne treba tražiti ni pobjednike ni gubitnike, a kamoli uspoređivati slavne brendove, jer kako kaže Jonathan Anderson: „Priroda ne nudi čvrste zaključke, već samo sustave u pokretu – oni se razvijaju, prilagođavaju i opstaju. A haute couture slijedi istu logiku.” Da, vještina izrade je bitna, kao i sati i sati provedeni u atelijerima, no tko kaže da haute couture mora postajati sve pompoznija i sve više geometrijska, a da ne može oduševiti maksimalnom jednostavnošću i najfinijom izradom koja nije na prvu vidljiva golim okom? Uostalom, i Picasso je davnih dana dokazao da je vrhunac njegove kreativnosti trenutak kada sve one zamršene i teške crteže odbaci u zamjenu za jednostavnu liniju.
Slobodne kao ptice
Iako će povjesničari mode sigurno izvući bezbroj zaključaka o teškim vremenima koje su utjehu tražile u perolakoj odjeći i velikom bijegu, što ako je haute couture konačno doživio pravo oslobođenje, i to na foru da su se nekadašnji konkurentni konačno ujedinili u ideji, od kojih je svaka briljantna u svojoj izvedbi. Da, svaka čast na bogatstvu i prestižu, ali možda rajski vrtovi nisu mjesta koja čekaju da ih otkrijemo pod listom mamuta, nego stanja uma. A čarolija haute couturea nije u korzetima, strogoći ili blještavilu, nego u tome da odjeća diše s vama, da vas oslobađa, a da pritom ostaje, što bi rekli ljubitelji Godarda – lijepa do posljednjeg šava. Skrivena u faldi suknje, u razbarušenoj kosi iz koje se vide sijede, u cipelama s dvije boje koje pozivaju na ples, a ponajviše u stvarnoj ljepoti koja ne pita za godine.
