Ima li tužnije scene na filmu od one kada se Margot Robbie u ulozi klizačice Tonye Harding, na dnu karijere kada je izgubila pravo da kliže zbog afere u koju je bila uključena, napada na suparnicu Nancy Kerrigan, pokušava našminkati i na silu se nasmiješiti? Ta scena je toliko bolna i tragična, a opet, s druge strane svjedoči o nekoj unutarnjoj potrebi da se čovjek nasmije, da se pravi da to sve može podnijeti, da nabaci masku… Iako je ovo, naravno, najekstremniji mogući slučaj lažnog osmijeha, činjenica je da svi mi ponekad koristimo lažni osmijeh, netko uvjerljivije nego prozirnije te da se psiholozi zapravo ne mogu dogovoriti – ima li on uopće nekog smisla ili ga istog trena treba zaboraviti i nabaciti koji resting bitch face. Uostalom, kome još trebaju lažne poze u 21. stoljeću?
Fake it till you make it
Naime, kada je davne 1998. izveden prvi eksperiment s lažnim osmijehom u kojem su sudionici testiranja morali između zuba nositi olovku ne bi li se lažno nasmijali, velik broj ispitanika je prijavio bolje raspoloženje. Iako su svi ispitanici naivno mislili da sudjeluju u istraživanju koje ima za cilj pomoći u pisanju osoba s invaliditetom, psiholozi su došli do zaključka da je mozak još naivniji jer je u stanju neke položaje mišića na našem licu pročitati kao super raspoloženje pa kad je bal, šalji i ostatku tijela dodatne porcije serotonina. No da bi cijelo istraživanje dobilo određeni nivo ozbiljnosti nisu ovaj efekt nazvali ‘sindrom lažnog smijeha’ nego hipotezom povratnih informacija putem lica.
Treba li i fake osmijeh znati dozirati?
Iako je bilo istraživanja koja su pokušala pobiti ove metode, činjenica je da su i ona ponovljena došla do istih zaključaka – bilo da su sudionici morali kopirati izraze lica nasmijanih glumaca ili raditi vježbe za face yogu te kriviti kuteve usana prema ušima. A što nas dovodi do zaključka da je naše emocionalno iskustvo vrlo kognitivno, potaknuto našim procjenama onoga što se događa u svijetu, ali u velikoj mjeri i fiziološko.
A to znači da i brži rad srca kojeg recimo potaknemo s više kofeina može ljude učiniti tjeskobnima, namršteno čelo ljutima, a fake osmijeh sretnima. No, što je onda s onim istraživanja koja govore da velik broj zaposlenika u uslužnom sektoru – konobari, prodavači, hostese, koji su iz dana u dan prisiljeni nabaciti lažni ili pravi osmijeh na lice, na kraju dana češće prijavljuje osjećaje umora, depresije, izgaranja te da imaju tendenciju da posežu za opijatima, Uostalom, nije li dosta naporno iz dana u dan glumiti da ste sretni ako proživljavate negativne emocije? Hm, možda i lažni smijeh kao i sve lijekove treba dozirati s oprezom, tko će ga znati. No tu i tamo malo terapije Nat Kingom Coleom doista čini čuda. Provjereno na vlastitoj koži i mozgu.
Naslovna fotografija: Unsplash
