Vanjski svijet često slavi najtrivijalnije, najpovršnije aspekte glumčeva života, uzdižući njegovu osobnost, gotovo do statusa plastičnog božanstva, ali stvarni užitak glume upravo je u nestajanju osobnosti. Kad preuzmeš sva vanjska odličja nekoga drugog – podrijetlo, naglasak, odjeću, obiteljsko zaleđe – shvatiš da se svaki element tvoje osobnosti dade preoblikovati. Možeš sve to, možeš se ogrnuti kožom drugoga ljudskog bića, a i dalje ostati ti. To se na neki svoj mali način čini dubokim jer upućuje na to da ništa od onoga što ističemo kao svoj identitet nije intrinsična bit. Mi smo nešto mnogo tajnovitije od osobe koja je duhovita, koja je bijesna, koja je povrijeđena, koja puši Marlboro, koja je prezbiterijanac, koja je ženskar, koja je Nigerijac, koja je fan Real Madrida – sve je to samo vanjska oblatna. Dakako, gluma mi je godila, unutar drame činilo se mogućim da nisam osoba koju određuje preljub ili otac koji me nije volio, njegove laži, to što je bio loš otac. Može nas definirati nešto posve drugo.
Kad sam bio mlađi i tek počeo glumiti profesionalno, jedino sam želio biti ‘istinit’, ‘autentičan’, ali sada, kad sam prevalio tridesetu, više nisam siguran što te riječi znače. Jednom sam odbio fantastičnu ulogu jer sam pomislio da ću se osjećati lažno, kao pozer, ako budem govorio engleskim naglaskom, kao da melodija mojega ‘prirodnog’ glasa isto tako nije afektacija. Kao da postoji nešto u vezi sa mnom što nije afektacija – moja nemarno zamršena kosa, stare traperice, istrošena pamučna majica, ono što na prvu odaje dojam osobe koja ne mari za svoj ‘izgled’. A to je stvarno. Afektacija je izrazito stvarna. Moj prvi pravi proboj na filmu dogodio se s ulogom 17-godišnjeg delinkventa koji muca i živi u maloljetničkom popravnom domu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svi su mislili da sam to doista ja. Ali stvarno ja (da tako kažem), sasvim očito bio je glumac koji je vježbao ‘mucanje’, koji bi ušao u prostoriju za šminkanje i tek nakon toga izašao van. Moje stvarno ja bilo je izbačeno iz glumačke škole jer sam propustio prevelik broj govornih i glumačkih vježbi. Poslije sam snimao filmsku adaptaciju Čehovljeva Galeba. Fanovi tog filma prilazili su mi na ulici i ljubili me u lice – toliko su bili zahvalni što se nisam doista ubio. Brzo sam naučio kakva snaga, apsolutna nuklearna snaga leži u himbi povezanoj sa svakom vrstom pripovijedanja priča.
Kupite knjigu ‘Bljesak tame’ Ethana Hawkea
Prijevod: Nada Mirković
Nakladnik: Media bar
Naslovni vizual, portret Ethana Hawkea: ©Brigitte Lacombe
