Krenimo s klasičnim ženskim pitanjem – moda. Što se nekoć nosilo? Je li svako razdoblje bilo obilježeno jednim dominantnim trendom ili se više cijenila individualnost?
Moda se uvijek mijenjala, kako danas, tako i u prošlosti. Elegantni kostimi, midi suknje, mini suknje, traperice… stilovi su se izmjenjivali, a mene je radovalo isprobati nešto novo. Ipak, preferirala sam zadržati dašak nečeg svog i trudila se da se moje odjevne kombinacije ponešto razlikuju od onoga što su drugi nosili. Velika sreća bila je u tome što mi je mama bila krojačica koja je s lakoćom realizirala svaku moju ideju. Inspiraciju sam najčešće pronalazila u ondašnjim ženskim časopisima – Naša žena i Svijet, a ponekad bi se netko dokopao kakvog inozemnog magazina u kojemu su bili prikazani pravi dizajnerski komadi koje bi moja mama potom vješto replicirala. Njoj mogu zahvaliti na tome što sam uvijek bila zgodno odjevena. Najbolje pamtim jednu zelenu haljinu sastavljenu od čak šesnaest dijelova koju mi je sašila za moj prvi plesnjak. Tu večer moj plesni partner i ja osvojili smo prvo mjesto, a sigurna sam da se dio zasluga može pripisati haljini koja je plijenila pozornost.
Šminka nije izum novoga vijeka, pronalazimo je još u drevnom Egiptu, no otada do danas štošta se izmijenilo na tom polju. Jesu li žene pridavale jednaku pažnju make-upu u tvojoj mladosti kao što to radimo sada?
Šminka je nekoć bila puno jednostavnija – ruž za usne, olovka za oči i spremna si. Slično je bilo i s njegom kože, manje smo razmišljale o borama, pjegicama i potencijalnim oštećenjima. Ako nisi htjela izgorjeti, morala si se držati hlada – to je bila cijela mudrost. Frizura i šminka najčešće idu zajedno, a moj odnos prema kosi s godinama se promijenio. U djetinjstvu mi je gusta, teška kosa zadavala muke – mrzila sam bolna češljanja, i dok je većina djevojčica sanjala o dugim pletenicama, ja sam mamu molila da me ošiša što kraće. Tek godinama kasnije shvatila sam da je imati dovoljno kose za tri glave veliki blagoslov. S obzirom na načine na koje smo mi žene nekoć tretirale kosu pravo je čudo da putem nismo ostale ćelave – svakodnevno tapiranje, bojanje bojama upitnog sastava, trajne… Danas su mi takve frizure smiješne i ne mogu zamisliti da itko takvo što nosi, ali tada je to bilo moderno.
Koliko znam, upravo ti je frizura donijela nadimak „vinkovačka Brigitte Bardot“?
Osobno nikad nisam uočila neku veliku sličnost, ali usporedba s Brigitte bila je veliki kompliment. Što se frizure tiče – u pravu si, prilično sam sigurna da je ona bila glavni ‘krivac’ za to. Započelo je posve slučajno – šetala sam Korzom s prijateljicom te je odjednom netko viknuo „Gledajte, ide BB!“. Vinkovci su mali grad pa se priča brzo proširila, a mene je još godinama pratio taj laskavi nadimak.
BB je, bez ikakve dileme, jedna od najljepših žena svijeta – usporedba s njom nipošto nije mala stvar. No što je sa standardima ljepote? Je li društvo i tada bilo sklono kritizirati i osuđivati svaku ženu koja je odskakala od ideala?
Ljudi misle da je opsesija vitkom figurom novija pojava, no moram ih razočarati – jednako je bilo i prije pedeset-šezdeset godina. U mladosti sam bila vrlo mršava, baš kao i ti sada, ali znaš i sama da to što se uklapaš u ‘ideal’ ne znači da te svako toliko netko ipak neće počastiti kakvim ružnim komentarom. U tom pogledu stvari se, izgleda, ne mijenjaju. Moju najbolju prijateljicu i mene u školi su prozvali Stanlio i Ollio – ja sam bila visoka i mršava, ona niska i bucmasta pa se netko u razredu dosjetio tih kreativnih nadimaka. Ona je patila što nema uži struk, ja sam bila nesretna zbog manjka bujnog poprsja – nesigurnosti su uvijek bile prisutne. Slično kao i s odjećom – ono što je u modi stalno se mijenja pa se zapravo ne treba previše opterećivati time, no to sam, naravno, shvatila tek kasnije. Mislim da je važnije kako se žena osjeća sama sa sobom, a meni su u tome oduvijek pomagali neki mali rituali – lijepa frizura, uredni nokti, ispeglana odjeća, ugodan parfem. Prije nekoliko godina ostavila sam se bojanja kose i prihvatila sijede, ali odlaska u frizerski salon se ne odričem.
Nama mladima danas se spočitava da se sve manje družimo, a sve više živimo u virtualnoj sferi. Kako su druženja izgledala u tvojoj mladosti?
Alfa i omega svakog druženja u Vinkovcima je bio Korzo – vikendom se ondje šetalo, pila se kava i naravno, škicalo se je li se možda pojavio netko zanimljiv. Plesnjaci su također bili jako popularni – u to vrijeme svi smo znali barem osnovne korake valcera, tanga i polke pa smo subotnje večeri najčešće provodili plešući. Osim toga, kazalište i kino bila su glavna mjesta okupljanje, kako za mlade, tako i za starije i djecu. Rastužuje me što danas nije tako, a umjesto unaprijed, situacija s kulturnim sadržajem otišla je unazad – kino u Vinkovcima danas ne postoji, tek povremeno se organiziraju ljetne projekcije unutar Gradskog kazališta.
A što je s romansama? Kako se nekoć dejtalo?
Pristup romantičnim odnosima bitno se promijenio kroz vrijeme. Moja je generacija bila nemjerljivo odmjerenija i suzdržanija od tvoje, ali istovremeno smo ozbiljnije shvaćali ljubav. Kao što sam rekla, Korzo i plesnjaci bili su najvažnije lokacije za upoznavanje, a tvog djeda prvi sam put zapazila dok je šetao Korzom. Odmah mi je privukao pažnju – bio je novo, nepoznato lice skriveno iza zatamnjenih naočala, odjeven u elegantno odijelo. Nekoliko vikenda zaredom u prolazu smo se pogledavali, a onda me je na jednom od plesnjaka potapšao po ramenu i napokon izgovorio „Mogu li vas zamoliti za jedan ples?“. Vjerovala ili ne, tada smo se pri upoznavanju jedni drugima obraćali sa ‘vi’! Odmah me je upozorio da je loš plesač, a i ja sam od treme zaboravila većinu koraka pa vjerojatno nismo bili baš najskladniji prizor. On je, baš kao što je i danas, bio brbljavi Imoćanin koji govori brzo i nerazgovijetno pa od silne nervoze nisam ulovila kako se zove. Nastavili smo se viđati, no ja mu i dalje nisam znala ime, a što je više vremena prolazilo, to mi je bilo neugodnije pitati. Nakon mjesec dana napokon sam skupila hrabrost i rekla „Slušaj, lijepo mi je s tobom, ali nemam pojma kojim bih te imenom oslovila“. Njemu je to bilo urnebesno, dan danas mi se smije zbog toga.
Mi žene prošle smo poprilično težak put do emancipacije. U zapadnom svijetu danas je normalno obrazovati se, zaposliti, zarađivati samostalno, ali svjesna sam da je donedavno situacija bila osjetno drugačija. Koja je bila tvoja percepcija ‘ženske uloge’ u mladosti?
Kao što i sama znaš, žene su nekoć bile u znatno nezavidnijem položaju. Uglavnom se očekivalo da je žena doma, da bude majka i kućanica na koju pada sav teret održavanje kućanstva, brige o djeci i slično. Ipak, već u periodu mog djetinjstva i mladosti počela se događati tiha promjena u načinu razmišljanja – žene su shvaćale da može i drugačije, i to ne samo unutar podjele obveza između supružnika nego i između braće i sestara. Zašto bi muška djeca sjedila dok ženska kuhaju, čiste i peru? Moj brat i ja bili smo sušta suprotnost tim stereotipovima – on je od malih nogu pokazivao interes za kuhanje, ja sam preferirala sjediti u kutu čitajući romane. Vrlo brzo između nas je pao dogovor – on će na sebe preuzeti moj dio kućanskih poslova, a ja ću zauzvrat čitati njegove lektire i pisati zadaće. Funkcioniralo je odlično sve dok mama nije shvatila što radimo, nakon toga smo oboje dobili porciju jezikove juhe. Ali moram reći da mi se želja ostvarila – obrazovala sam se, zaposlila te udala za čovjeka s kojim od početka ravnopravno dijelim kućanske obveze kao i brigu oko djece i unučadi. Čini se da nisi prva feministkinja u obitelji!
Što bi, iz pozicije osamdesetdvogodišnje žene s vrijedim životnim iskustvom, poručila mladim djevojkama i ženama? Imaš li kakav koristan savjet?
Isto ono što sam tebi od malena govorila – obrazovanje prije svega! Ljubav je divna, brak je divan, ali žena bi uvijek trebala moći stajati na svojim nogama. Ne mora to biti ne znam kakva karijera, dovoljan je bilo kakav poslić od kojega će imati bar kakav-takav vlastiti prihod. Nikad ne znaš što ti život nosi, a što si obrazovanija, spremnija si na izazove.
Kada bi morala odabrati najljepši period života do sad, na koji bi izbor pao i zašto?
Svaki životni period donosi nešto posebno i teško je odlučiti se samo za jedan, ali kad bih baš morala birati, bio bi to trenutak u kojem sam postala baka. Više sam puta kroz život od starijih žena čula da se unuci vole više nego djeca i, iskreno rečeno, mislila sam da govore gluposti. Kako ikoga na svijetu možeš voljeti više od vlastite djece?! No onda ste rođeni vi, moji unuci, a ja sam shvatila da su te žene bile u pravu. Ljubav prema unucima je drugačija – mirnija, strpljivija, staloženija. Kad tek postaneš mama, posebno ako si mlada mama, toliko toga ne znaš, učiš u hodu, stalno si u strahu. S jedne strane znaš da moraš brinuti o djeci, s druge još uvijek upoznaješ samu sebe, i dalje se razvijaš i otkrivaš tko si. Tu su naravno i poslovne obveze, kućanstvo, održavanje odnosa s prijateljima…
Tempo je brz, često ti nedostaje vremena i ni ne okreneš se, a djeca su već odrasla. S unucima shvaćaš da može i drugačije, da je manje bitno je li baš svo suđe oprano i je li tepih friško usisan, važnija su ta dječica koja veselo brbljaju i vuku te za ruku da se igraš s njima. Ne mogu reći da posebno pamtim ijedan spis s kojim sam radila, ali itekako pamtim naše tradicionalne odlaske na Cool pitu u McDonald’s na Glavom kolodvoru i šetnje po Botaničkom vrtu. Obožavala si promatrati kornjače ondje, nisi se odvajala od tog jezerca i nikako ti nije bilo jasno zašto jednu od njih ne možemo ponijeti kući. To su stvari koje se pamte i zbog kojih je život lijep. Danas ste i vi odrasli, ali djeda i mene jednako raduje svaki put kad dođete na ručak ili kavu, žao mi je jedino što mi više ne stanete u krilo.
