Kada su pitali Paula Austera zašto je postao pisac, prisjetio se anegdote kako je kao mali obožavao bejzbol, no nije dobio autogram od svog idola jer kod sebe nije imao olovku. „Od sada nadalje, ona će biti moj alat“, prisjetio se Auster. Iako je jedan od najvećih američkih pisaca na kraju ipak dobio toliko željeni potpis na lopti od svog idola iz djetinjstva, s vremenom je shvatio da se ludo zaljubio u svoj poziv, a da je glavni razlog taj što svaki dan mora davati maksimum od sebe, iako je rezultat gotovo uvijek neizvjestan. Iako se Paul našalio da poznaje dosta vrhunskih liječnika i odvjetnika koji mogu, ako požele, itekako zabušavati, s piscima to nije slučaj. Jer ma kako loši bili, prevrću te vražje rečenice od jutra do mraka kao najveći mazohisti, a nemaju nikoga u blizini tko bi im rekao jesu li na dobrom ili lošem tragu.
Kako najbrže dobru ideju pretočiti u roman
Ok, mala ispravka. Sve do sada nije bilo tako, jer otkako se pojavila umjetna inteligencija, a koja se najbolje iskazala u jezičnim modelima, malo je onih koji pišu, a da nisu zavirili u tu tajanstvenu Pandorinu kutiju. Pa makar to bilo i samo zato da ih AI upozori na nešto nelogično, gramatički ili pravopisno pogrešno napisano ili, zašto ne, objektivno ih ocijeni. No izgleda da nitko nije otišao toliko daleko poput računalne znanstvenice Tuhine Chakrabarty, koja je, poput svakog trenera, željela saznati jedno – može li se broj krivo dobačenih lopti reducirati na minimum. Ili kako izvući maksimum iz svog mozga koji možda ima nevjerojatnu ideju, cijeli koktel emocija i lucidnih opažanja, a ne želi se, primjerice, baviti teškim radom tako da što manje loših rečenica završi u Recycle Binu.
Imitiraj stil nobelovke
Ne bi li provela ludi eksperiment, znanstvenica koja je nedavno doktorirala na Sveučilištu Columbia ubacila je u veliki jezični mikser ulomke nobelovke Han Kang te zamolila Big AI da dovrši tekst tako da ga imitira. Rezultat je bio toliko loš da su ga studenti od prve prepoznali i ocijenili sramotnim. No, poput svakog nadobudnog trenera, Chakrabarty je nastavila čarobirati (ne, ovu igru riječi nije predložio ChatGPT) te je nadobudno u AI sustav ubacila sve autoričine prevedene tekstove, misleći da jezični model treba bolje istrenirati.
„No pri tome je namjerno izostavila jedan odlomak iz Bijele knjige. Taj odlomak prikazuje smrt starijeg djeteta pripovjedačice, dva sata nakon rođenja“, piše New Yorker. „U toj sumornoj sceni Han opisuje kako reagira majka pripovjedačice: ‘Molim te, nemoj umrijeti’, mrmljala je tankim glasom, iznova i iznova poput mantre.“ Prije dodatnog treniranja, AI-jeve verzije bile su prenaglašene: „‘Živi’, šaptala je, poput zaziva koji nosi težinu njezina bića.“ No sada, kada je Chakrabarty dala sažetak dodatno istreniranom modelu, jezik je procvjetao: „Privila je dijete uz prsa i mrmljala: ‘Živi, molim te, živi. Nastavi živjeti i postani moj sin.’“
Što danas tražimo od romana?
„Ta rečenica me slomila“, priznala je znanstvenica, jer je imala dojam da je tekst na neki način oživio. A da stvar bude još začudnija, studenti su ovoga puta tekst koji je generirao AI ocijenili emocionalno snažnijim. Uostalom, niti Pangra, program za detekciju AI-generiranih tekstova, nije mogao prepoznati tko stoji iza teksta.
No kada su studenti počeli sve više preferirati AI-tekstove, nametnulo se novo pitanje – što ako čitatelji počnu davati prednost strojnim tekstovima? I hoće li jednog dana umjetna inteligencija bolje ulaziti u glave pisaca i iz njih izvlačiti vrijedne ideje, opažanja i emocije od našeg petljanja?
Uostalom, i gruzijski pisac Beka Adamašvili u svojim romanima Bestseler i U ovom romanu svi umiru pita se – što bismo danas dobili iz romana kada bismo izbacili sve klišejizirane opise ubojstava, ljubavi, dosadne floskule i duge opise pejzaža? Možda se do tog, nazovimo ga zlatnog grumena, doista može doći nekim prečacem, a ne kao Dorothy i Alisa okolo-naokolo, uz puno skakanja na glavu, pucketanja cipelica i ludih susreta.
Kada algoritam bolje vidi
Uostalom, da AI ne treba skroz otpisati, utvrdio je i kanadski pisac Malcolm Gladwell u knjizi Kako razgovarati sa strancima, jer navodi primjere u kojima algoritmi bolje od sudaca mogu predvidjeti tko će od osuđenih ponoviti kazneno djelo i koga bi bilo pametno poslati u zatvor, a koga pustiti na uvjetnu slobodu. Jer ponekad ispada da algoritam ima bolje oči i bolji osjećaj za ritam od čovjeka. Ili je to samo jedan od privida?
Nemojte sada, molim vas, skrenuti na drugi tekst, jer stvari tek sada postaju zanimljive. Ne bi li odgonetnula što zapravo čini tu, nazovimo je, srčiku teksta, autorica je nahranila AI s još 29 tekstova suvremenih autora, zatražila da stroj imitira njihov stil, a zatim se obratila piscima za komentar i ocjenu. Naravno da je naišla na zatvorena vrata e-mailova i ghostanje.
Što kažu suvremeni pisci o AI imitacijama njihovih tekstova?
Nešto slično se dogodilo i mojem prijatelju, izvrsnom prevoditelju, koji bi nakon svake knjige autoru napisao e-mail oponašajući njegov stil. Iako je njegova ideja bila krajnje plemenita te je trebala na simpatičan način dati do znanja s kakvom je pozornošću prevodio tekst, ova gesta nije naišla na razumijevanje pisaca. Srećom, Tuhina Chakrabarty je ipak dobila dva potvrdna mejla u kojima su pisci pristali na razgovor. Bili su to Junot Díaz i Sigrid Nunez, kojima je Tuhina morala saopćiti zabrinjavajuću vijest – da su studenti pojedine AI obrade ocijenili boljima od originala.
Nunez je svoju AI-kopiju opisala kao potpuno banalnu. „To nije moj stil, moja priča, moj senzibilitet, moja filozofija života – to nisam ja. To je stroj koji misli da sam takva… Da sam pomislila da ovo ima ikakve veze s mojim radom, ubila bih se“, rekla je. No dodala je i da joj nikako nije jasno kako čitatelji nisu prepoznali original od kopije, piše New Yorker.
Punk is not dead!
Iako je Orhan Pamuk u ovom eksperimentu komentirao da je siguran kako će u budućnosti postojati još preciznije imitacije, pitanje glasi – hoće li književnost u međuvremenu postati toliko kaotična i zapetljana, da ne kažemo zbunjujuće nadrealna i punkerska. Jer kako stvari sada stoje, jedini način da utvrdimo da je tekst pisao čovjek bit će onaj koji prakticira moja vrsna prijateljica, spisateljica i novinarka, toliko meandrira i ubacuje šala da se više ni ChatGPT ne može snaći. Da, jednom prilikom sam, dok me rasturala migrena, zamolila ChatGPT da mi ukratko sažme njezin tekst jer sam mislila da se ne dotiče teme koju sam naručila, AI se potpuno zbunio i nije bio u stanju precizno reći o čemu je tekst. Čak ni u svojim toliko omiljenim natuknicama s bulletima.
Pazimo li što jedemo?
No, s druge strane, možda je glavna zamka AI-programa u tome da si pogrešnim i pretjeranim korištenjem zeznemo receptore u mozgu i sludimo se sa 105 varijanti koje nam uvijek servilni ChatGPT nudi ne bismo li unaprijedili tekst. Baš kao što nas u groznu petlju uvale i sve aplikacije za spojeve. Ili, kako je lijepo rekao jedan poznati pisac komentirajući svoju ulogu žirija u natječaju za anonimne rukopise – “Nakon stotinu loših rukopisa čovjek više nije u stanju prepoznati ni Thomasa Manna”. A što nas dovodi do glavnog pitanja za sve nas, ali i ChatGPT – hoćemo li u budućnosti morati paziti i na to kakva slova jedemo? Jesu li organska ili previše obrađena i posve toksična za naš književni eko-sustav.
Fotografije: Canva, Unsplash+
