Ako je istina ono što je govorio Jean-Luc Godard – da je umjetnost ili revolucija ili plagijat – onda moram priznati da smo se od slavnog filmaša tijekom povijesti nakrali više nego lopovi u Louvreu. Da časni sude, u nekoliko navrata sam radila intervjue na foru da sam prepisala iz filma Do posljednjeg daha pitanja koja Jean Seberg postavlja na aerodromu slavnom piscu, jer sam mislila da su baš vječna, zabavna i egzistencijalna. No sve je to ništa prema teksaškom redatelju Richardu Linklateru koji se tijekom bogate karijere nakrao Godardovih postupaka. Od koncepta walking and talking, spontane kamere iz ruke, niskih budžeta koji omogućavaju veliku slobodu i autorski glas, preko francusko-američke ljubavne veze do radikalnih eksperimenata s vremenom i želje da neprestano uvodi nove stvari u film, tako da i suvremeni gledatelji mogu na svojoj koži doslovce osjetiti razornu snagu novog vala, a ne zaspati od dosade u kinu uz kokice.
Krađom na krađu
Pa što nas onda briga za krađu, jer tako počinje i novi film Richarda Linklatera Nouvelle Vague, kojim je redatelj želio priznati sve svoje ‘zločine iz strasti’. Mladi Godard, kojeg glumi izvrstan Guillaume Marbeck, smuca se po pariškim kino dvoranama i domjencima sa sunčanim cvikama (još jedna ideja koju će kasnije maznuti Karl Lagerfeld i Anna Wintour) te flerta sa zgodnim Parižankama, među ostalima i Juliette Gréco. No kada shvati da bi mu na epitafu moglo pisati – “Umro je s 28 godina i propustio Novi val”, jer nije snimio niti jedan dugometražni film, krade novac iz redakcije i odlazi u Cannes, ne bi li nagovorio producenta da mu da lovu za film.
Posao nije lak, ali ego je na visini. Kao i adrenalin, kakav vjerojatno osjećaju kriminalci u bijegu. Uostalom, i samom mladom Godardu, koji cijelo vrijeme priča kao Sfinga u dvoznačnim citatima, jedna od omiljenih fora je ta da nema razlike između umjetnika i kriminalca. Treba “skuhati” producenta nabrzaka u hodu. Možda najbolje time da mu kaže da će snimanje trajati samo 20 dana, da će budžet biti minimalan (samo 90.000 dolara), da je scenarij napisao slavni Truffaut koji je upravo imao premijeru u Cannesu te da će u filmu imati mladu američku zvijezdu Jean Seberg koja je očarala gledatelje u filmu Dobar dan tugo.
Sve što vam treba za film jest revolver i djevojka
A jednom kada osiguraš lovu, treba se pozabaviti i glumcima te ekipom koja će realizirati film. Ne treba ni tu previše komplicirati, jer scenarij je jasan. Priča o sitnom kriminalcu koji je slučajno ubio policajca, zagledao se u mladu Amerikanku s kojom proživljava kratku strastvenu ljubav ionako je bila u novinama, i to u crnoj kronici. Dakle, doslovce ti treba – citiramo Godarda – samo revolver i djevojka pa da konačno razbucamo sva ona dosadna pravila koja znamo o filmu. A ponajviše naraciju.
Okej, mala ispravka. Treba ti netko tko će donekle uvjerljivo držati taj vražji revolver. Pa neka to bude pariški fakin Jean-Paul Belmondo, koji ionako više vremena provodi u boksačkom studiju. Njemu treba uvaliti spiku da će na snimanju biti zabavnije nego da sudjeluje u klasičnim filmovima s naracijom. A ako nešto ne zna odglumiti, neka skine Humphreya Bogarta s filmskih plakata. Doduše, s Jean Seberg će biti nešto teže, jer mlada američka glumica je već prava filmska zvijezda u Francuskoj pa nju treba nagovoriti preko muža i objasniti joj da će film Do posljednjeg daha biti neka vrsta nastavka njezinog aktualnog hita – Dobar dan tugo. Recimo, neka proba zamisliti da bi na kraju odjavne špice pisalo “Tri godine kasnije”.
Snimatelj skriven u poštanskim kolicima
Za snimatelja će odabrati Raoula Coutarda, fotografa koji ima izvrsno oko i još bržu ruku, jer sve što je do sada snimao u Vijetnamu i Alžiru je napravio u par sekundi s izvrsnim osjećajem za improvizaciju te neće raditi problema ako redatelj zatraži da se snima na fotografskoj traci i da se krše pravila struke. I naravno, onoga koji ima gipko tijelo pa će moći stati u poštanska kolica u kojima će biti skrivena kamera koja će moći loviti spontane, tako žive, realne scene po pariškim ulicama. Besplatni statisti koji ne preglumljavaju, osigurani!
Godard je scenarij za svaki dan snimanja pisao ujutro u kafiću. Glumci ga nikada nisu pročitali, a dok su glumili, Godard im je na uho šaptao upute ili se s prozora derao – Ne glumi! Samo budi.
Ne glumi! Samo budi!
A svi ostali sumnjičavci koji ne mogu vjerovati svojim očima kako se snima ovaj film – bez scenarija, bez rasporeda, bez make-upa, s diskontinuitetom scena, u odjeći, kadru, rekvizitima, bez ponavljanja (dovoljno je odglumiti scenu jednom, eventualno dva puta), u ekstra malim hotelskim sobama u koje gotovo ne stane ni snimatelj, s ludim improvizacijama, glupiranjem, šalama, flertom, šumom u kameri – neka ostave sva suvišna pitanja za kraj. A posebice ono koje muče montažerku: Pa hoće li se ovo uopće moći smontirati? I neka budu sretni da ih na setu nije okrao najspretniji šibicar na svijetu Kissagi, koji je isto angažiran na filmu i glumi samog sebe.
A što se ljubavi tiče, nju isto tražite u drugim filmovima, jer u ovih 90 minuta nema mjesta za velike romanse, idealizacije, a kamoli sentimentalne trenutke. Michel je kriminalac, Patricia je nepopustljiva i ponekad ravnodušna, a njihova privlačnost često je pomiješana s filozofskim razgovorima, flertom, svađama, seksom, tugom, besciljnošću, više nego s uzvišenom ljubavlju. I možda prvi put vidimo naznake onoga što ćemo zvati ambivalentna veza.
Film ‘Do posljednjeg daha’ ne prikazuje ljubav kao čistu romansu, nego kompleksnu dinamiku moći, osobne slobode i ranjivosti.
Za koga je ovaj film?
No kada film prebrzo dođe kraju, a mi ipak nismo vidjeli ni sekunde slavnog redatelja bez sunčanih cvika, a nije bilo čak ni scena seksa, a kamoli emotivnih potresa, ostaje i ono pitanje – što bi na sve to rekao Godard? Jedan od najoriginalnijih redatelja koji je umro 2022. godine, a u jednoj fazi života se odrekao vlastitog brenda, tj. imena pod kojim je snimao filmove i radio u kolektivu pod nazivom Groupe Dziga Vertov? Vjerojatno bi prezirno kao njegovi junaci na kraju filma rekao da je ova ideja odvratna (C’est vraiment dégueulasse!). A možda bi bio razočaran kako je svijet filma opet postao tako uredan, pravocrtan i narativan. Bez imalo ludosti, spontanosti, a kamoli radikalnih ideja. Uostalom, nadrapao je i redatelj Michel Hazanavicius kad je 2017. snimio Redoubtable o Godardovu radu na filmu La Chinoise iz 1967., pa je Godard njegov rad nazvao „glupom, glupom idejom.”
Hoće li se svidjeti gledateljima? Iako je film snimljen u predivnoj crno-bijeloj tehnici iz ljubavi i poštovanja prema duhu šezdesetih i teško je reći da nismo uživali do posljednjeg daha, na trenutke film izgleda kao da je Linklater dao upute umjetnoj inteligenciji – “Imitiraj stil Godarda”. Što posebno dolazi do izražaja kod glavnih glumaca koji pomalo izgledaju kao da ih je pokušala iskopirati neka aplikacija. Belmondo izgleda previše nevino, balavo i mlako, a Jean Seberg je toliko samopouzdana, drska i samosvjesna da se izgubio onaj dvoznačni miks fragilnosti i samodostatnosti, koji bi se možda mogao nazvati “ubojica dječjeg lica”.
No s druge strane, ovaj film ne taji da je oda francuskom valu i vremenima koja su više od svega cijenila drskost, hrabrost i originalnost te ga možda možemo gledati kao nježni šamar otrježnjenja i poruku mladim filmašima. Nešto kao: Pogledajte što je napravio mladi autor sa svega 29 godina koji nije imao iskustvo, nije imao love, čak ni scenarij, ali je itekako znao što želi reći!
Budi drzak, krši pravila, ne sumnjaj u instinkt i kupi svoju slobodu radeći jeftino, govorio je Godard. A mi ćemo nadodati, i ako imate vremena, pokušajte odgovoriti na ovih pet pitanja iz filma koji će zauvijek ostati mlad.
- Koja je tvoja najveća ambicija u životu?
- Što je moralnije – nevjerna žena ili muškarac koji te ostavlja?
- Jesu li žene sentimentalnije od muškaraca?
- Postoji li razlika između erotike i ljubavi?
- Slušaš li Brahmsa?
