“Zašto bih uopće spavala s tobom kada imam dečka koji mi je srodna duša”, kaže Chelsea u seriji Bijeli lotos Saxonu.
“Da, ali što to uopće znači?” uporan je zavodnik kojeg glumi Patrick Schwarzenegger.
“Pa kada si s nekim povezan na duhovnoj razini, više se ne vraćaš jeftinom seksu i praznom iskustvu. Pogotovo ne s nekim tko nema duše.”
Priznajemo, jedan od težih otkanta, tim više jer je glavna junakinja u ljubavnoj vezi s mračnim tipom koji je miljama udaljen od njezina naivnog pogleda na svijet. No budući da u ljubavi nema nikakvih logičkih pravila, do kraja osme epizode velika ovisnica o ljubavi uspjet će svojim vjerovanjima da je u svemiru sve tako uredno složeno i isprogramirano uvjeriti i Saxona, ovisnika o porno filmovima i serijskog zavodnika koji počinje čitati stručnu literaturu koju mu je preporučila Chelsea i patiti za ženom kojoj nikada neće biti dorastao.
Amor fati i ostala para-vjerovanja
U redu, serija je na duhovit način parodirala sva suvremena vjerovanja, zablude i brije – od new age duhovnosti preko horoskopa i para-teorija koje govore o tome da sve loše stvari idu u paketu od tri nesretna događaja, da se već na prvom susretu može skužiti jeste li suđeni jedno drugome ili ne, da je i više nego dobro da u vezi budete kao jin i jang te da možda nema previše smisla mozgati s kim bismo trebali biti kada je sve, kako kaže Chelsea – amor fati. Pa ipak! Iako je serija već odavno završila, a glavni glumci Walton Goggins i Aimee Lou Wood su već i u stvarnom životu prošli sve faze ljubavnog rollercoastera – od onoga da su nakon završetka serije ponosno izjavljivali da su otjelovili prvu ljubavnu priču u seriji, da su njih dvoje i u stvarnom životu srodne duše, pa do misterioznog unfollowanja, pa opet nazad – pretvaranja da je i njihovo prijateljstvo bilo veće od svega. I baš kada smo počeli i IRL s uzbuđenjem pratiti tu ludu dinamiku između dvoje glumaca, kao da sada i u privatnom životu moraju vjerno dočaravati kaos od osjećaja, stigla je još jedna serija koja se vrlo dovitljivo poigrava sličnim motivima kao i Bijeli lotos.
Možemo li srodnu dušu zamijeniti novim modelom?
Riječ je o najnovijem Netflixovom uratku, seriji Četiri godišnja doba, koja se sastoji od osam epizoda, a u kojoj pratimo tri sredovječna para koji putuju od egzotične lokacije do lokacije, a svako malo netko na razgovoru za večerom podgrije prastari mit o srodnim dušama. “Ma nije moguće da i dalje vjerujete da od 7 milijardi ljudi na svijetu postoji baš ta jedna osoba koja vam je suđena“, sumnjičavo će Tina Fey već u prvoj epizodi. No to je samo lagano predjelo za glavno pakleno jelo koje će svim nazočnima servirati Nick (Steve Carell) kada prizna da bi nakon 25 godina braka ipak promijenio svoju srodnu dušu za duplo mlađi model. Da, naslutili ste da se opet nalazimo na terenu Crazy, Stupid, Love. No kako stvari stoje, nije Nick jedini koji je poludio – ili, ako ćemo žargonom serije Bijeli lotos – počinio ubojstvo i samoubojstvo.
Iako se glavni zaplet vrti oko svakodnevnih muka i generacijskog jaza, u kojem svi nazočni igraju ping-pong duhovitim dijalozima u maniri najboljih filmova Woodyja Allena ili Seksa i grada, kroz svih osam epizoda se podmuklo podvlači ona misao – ima li Nick ipak pravo što je u srednjim pedesetima odlučio obrisati sve ono što je hrabro i strpljivo gradio i sreću potražiti s duplo mlađom ženom koja pršti od energije, seksepila i naivnosti? I jesu li drugi likovi naprosto ljubomorni pa sada ne mogu podnijeti što on uživa u novoj mladosti? Kao da je bio na nekom nevidljivom tretmanu pomlađivanja? Ne želimo otkrivati detalje kraja, ali pogađate – da, onaj mit o srodnoj duši, je nekim čudom kao Arnold Schwarzenegger koji se uvijek iznova vraća, ma kako ga jakom artiljerijom gađali.
Kada vjera u srodnu dušu traži žrtve
Uostalom, od romantične serije se drugo nije ni moglo očekivati. No kada se malo bolje pokušate prisjetiti svih filmova koje smo obožavali proteklih godina, ne nude li nam svi oni istu priču? Jer što je drugo bila trilogija Prije sumraka, Prije svitanja i Prije ponoći nego saga o Celine i Jesseju, koja funkcionira kao studija o ideji da postoji samo jedna osoba koja te istinski razumije, čak i nakon desetljeća, rasprava, udaljavanja i zamjeranja. Ništa manje romantična nije ni serija Normalni ljudi, budući da su Marianne i Connell tipičan primjer moderne verzije “sudbinske veze”. Iako se na prvu može učiniti da tu ima puno mučnih i depresivnih osjećaja i da se sve događa u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, serija zapravo stalno balansira između razbijanja i potvrđivanja mita o srodnoj duši. A na istom tragu su i filmovi Stranci, Prošli životi, Ideja tebe, Maria i Anora.
Da, dobro ste pročitali – Anora. Najopakiji film koji priča o seksualnoj radnici koja se odavno oprostila od svih romantičnih mitova, na neku foru se zapravo vrlo vješto poigrava s prastarim mitom – i tjera gledatelje da izvuku iz peta onu zaboravljenu, naivnu vjeru da smo možda ipak nekako pronašli onog pravog za kojeg se isplati boriti i rukama i nogama. Pa makar to uvjerenje trajalo samo par sekundi. Kako stvari stoje – mit koji stoljećima poput korova klija u svim našim srcima i kojem ni najjači pesticid, a nI skeptik, ne može ništa. Osim, naravno, ako tri puta dnevno ne pogledate film Woodyja Allena Vicky Cristina Barcelona i ne ponovite rečenicu koju izgovara Penélope Cruz: “Da bi neka ljubav bila romantična, treba biti nedovršena.” Ili se barem glavni likovi trebaju naći oči u oči s kobnom situacijom.
