Može li čovjek danas biti toliko ležeran i doći u Pariz samo s tri cilja u glavi, kao što je svojedobno napravio Jean-Luc Godard kada je došao na snimanje filma Do posljednjeg daha, a radnju je opisao sljedećim rečenicama – “Dogodi se ubojstvo, tip bježi iz Marseillea i na kraju umire.” Iako je film snimljen davne 1960. godine, sve ovo vrijeme uspio je ostati ispred vremena. I zapravo je postao neka vrsta duhovnog vodiča za pariški stil života. Znate o čemu pričamo – ne toliko o balerinkama, prugastim majicama i dječačkim frizurama, koliko o drskosti i buntu koji su urođeni Parižanima.
Uostalom, već na početku filma možemo čuti najvažniju rečenicu koju Belmondo uporno spominje, a nije ona “Voulez-vous coucher avec moi”, nego “Je m’en fous” (Fućka mi se). I doista, sitni kriminalac koji za sebe odmah u kameru publici kaže da je čisti kretan i Amerikanka koja prodaje novine, studira na Sorboni i radi kao novinarka klataraju se po Parizu, vode ljubav, broje na prste jedne ruke s koliko su već ljudi spavale (ok, neki bacaju i šake koliko ih ima), sipaju životne mudrosti u kratkim crticama kao za Instagram, pljuju po Dioru i govore da se bolje haljine mogu naći u robnoj kući, slavnim filozofima postavljaju danas utuživa pitanja – jesu li u seksu bolje Francuskinje ili Amerikanke, i dok im je policija za petama, oni fino s noge na nogu po Parizu, što bi se reklo – flaniraju.
Iako je grad koji ima 2 milijuna stanovnika i potrebu za duplo više stanova – jer eto ti slobodne ljubavi pa svi nakon prekida trebaju novu gajbu – nudi pregršt mogućnosti, mi smo izdvojili 10 prijedloga koji dobro pašu uz naš scenarij koji bi se isto mogao sažeti u tri proste rečenice – dođoh, zabavih se i, ko Édith Piaf – ništa ne požalih.
Fotkati Eiffelov toranj noću

Ma nije moguće da ćemo početi s klišejom svih klišeja – obilaskom Eiffelovog tornja. Naime, pod uvjetom da niste putovali noću i u grad svjetlosti stigli u praskozorje, velika je šansa da ste stigli usred dana i da vam treba neko vrijeme da dođete k sebi. No dobra je vijest da imate vremena, jer sunce ljeti u Parizu zalazi tek oko 21:56, a to znači da možete čekati do 23 h ne biste li fotkali Eiffelov toranj u impresivnim svjetlima i tu istu fotku objavili na društvenim mrežama, posve svjesni da kršite autorska prava. Jer, svjetla čuvenog simbola Pariza su, excusez-moi, zaštićena – doslovno.
Rasvjetu je dizajnirao Pierre Bideau 1985. i od tada se tretira kao umjetničko djelo. Privatno fotkanje nije zabranjeno, ali ako planirate prodavati sliku ili je koristiti u reklami – službeno vam treba dozvola. Dakle, ako to radite iz gušta i želite samo malo noćnog Pariza za story, nitko vas neće hapsiti kao Belmonda. No ako se kojim slučajem zateknete kako snimate reklamu s influencerima i planirate to naplatiti, spremite se na papirologiju. I licencu. Jer noćni Eiffel ima svog odvjetnika. Ili možda za kakav bijeg?
Pinault Collection: Slaviti golo tijelo

Ako bismo tražili grad koji se nikada nije sramio golih tijela, to je Pariz – od skandala s Manetovom Olympijom iz 1863. i Courbetove slike Porijeklo svijeta iz 1866., koja danas visi u Musée d’Orsay, preko šokantnih nastupa spisateljice Colette koja je, nakon što je iskočila iz muškog pseudonima svog muža, izazivala tuče i skandale kad bi s prijateljicom gola nastupila na pozornici – pa sve do današnjeg, svjetlosno koreografiranog kabarea Crazy Horse. Od samih početaka moderne umjetnosti, tijelo je ovdje bilo glavna zvijezda i neprestani predmet fascinacije, pa i otpora. Stoga je izložba Corps et Âmes u Pinaultovom Bourse de Commerceu neizostavni dio posjeta Parizu – baš kao što duša ide uz tijelo.
Pompidou centar: Ukinimo okvire

Svaka čast Mona Lisi koja se uskoro seli u podrum Louvrea, jer vodstvo muzeja želi smisliti novi prostor za kontemplaciju, novi ulaz i vjerojatno nove cijene, no što kažete da svratite u Centar Pompidou, još jednu buntovnu arhitektonsku ljepoticu koja je otvorena prije 50 godina i koju su tada častili nečuvenim izrazima – “nacrtom za toplionicu” ili “velikom metalnom nakazom”. Uostalom, trebalo je hrabrosti pa sve one cijevi, žice, konstrukcije koje drže jednu zgradu izvrnuti naopačke i svima pokazati unutarnje lice.
Iako se muzej zatvara u rujnu na pet godina, vrijedi pogledati izložbu Wolfganga Tillmansa – „Nothing could have prepared us – Everything could have prepared us“ (Rien ne nous y préparait – Tout nous y préparait), u Bibliothèque publique d’information (BPI) na drugom katu Centre Pompidou, a koja zapravo ukida sve ono što smo znali o potrebi da uokvirimo fotke ili slike. I naravno, zapamtite ime izložbe na francuskom, jer bi vas moglo spasiti ako stignete do zadnje točke.
Posjetiti Balenciaga izložbu i ne nositi crno

Ako ste ikada bili u Vatikanu, znate da na ulazu stoje zaštitari i prodaju marame, jer ne možete bilo kako odjeveni u sakralne prostore. E, izgleda da tako nekako izgleda i u Kering galeriji u ulici 40 rue de Sèvres, gdje je upriličena odlična izložba Balenciaga by Demna. Iako je dobra vijest da je izložba besplatna, morate se na vrijeme javiti mejlom i rezervirati prvi slobodan termin koji vam paše. Smatramo da nema ničeg subverzivnijeg od toga da ne dođete u crnom od glave do pete i ne izgledate kao da ste ispali iz one gigantske i postali 102. lutka koja želi parirati misterioznom muškarcu. A kada vam na izlazu osoblje u crnom preda u ruke parodiju svih ženskih magazina, jednostavno ga frknete u prvo smeće. I to kao čin oslobođenja i divljenja, preko dubokog promišljanja mode dizajnera Demne Gvasalije.
Rick Owens: Zaljubiti se u princa tame

Pariz je oduvijek volio hrabre ljude koji hodaju po krovovima i pročeljima zgrada. Od slavne francuske vampirice Musidore pa do tajanstvenog muškarca koji je izvodio parkour po zgradama na otvorenju Olimpijskih igara. Zna to jako dobro još jedan Amerikanac u Parizu, avangardni modni dizajner Rick Owens, koji je odlučio igrati na sličnu mističnu i mračnu kartu te je povodom svoje retrospektive obukao skulpture na pročelju pariškog Musée Galliera u dizajnerske plašteve, a izložbu nazvao Temple of Love. Rezultat je impresivan, jer u gledatelja izaziva pomalo podijeljene osjećaje, one koje su prvi prokužili stari romantičari kada su kombinirali ljepotu s malo mraka ili – zašto ne – straha.
Tenisice zamijeniti štiklama

Kada sam u devedesetima posjetila Pariz, prvi put sam u životu vidjela sređene žene koje ujutro jure na posao, a na haljine i crveni ruž nose šarene tenisice. S jedne strane, bilo je pitanje vremena kad će netko spaliti onu mudrost da ako odjeća ne žulja, nešto ne štima sa stylingom. No s druge strane, kako je dobro primijetio američki pisac Jonathan Franzen – ne izgledaju li svi ti klinci u japankama koji hodaju gradom kao bahata ekipa koja se pravi da hoda vlastitom kupaonicom? I gdje je ona razlika između toga što nosimo privatno, a što javno?
Ok, nitko ne tvrdi da trebate kao Carrie u novim epizodama serije I tek tako hodati u vrtoglavo visokim štiklama po stanu, ali znajte da su potpetice ponovo postale subverzivan čin. I to one visoke svega par centimetara, ali koje imaju slobodu petu i svima iz aviona poručuju – nisam došla u Pariz da bih u par sati obišla cijeli grad, nego sam se spustila iz svoje kupaonice na kvart u piće.
Obraćati se ženama svih dobi s mademoiselle

Ako ste ikada naletjeli na barem jednu epizodu serije Emily u Parizu, mogli ste čuti kako glavna junakinja čudno izgovara riječ Bonjour. Nešto kao bounžour. Iako je njen izgovor u međuvremenu postao hit, mislimo da vi možete i bolje. Naime, Parižani su iz upotrebe izbacili tu predivnu riječ Mademoiselle, baš kao što su Nijemci linčovali Fräulein, a Amerikanci i Englezi Miss. Iako nismo za povratak starim vrijednostima, ovaj put bismo napravili izuzetak, jer riječ mademoiselle je tako divna i pjevna. A i Coco Chanel joj je već odavno dala novo značenje – više govori o slobodi, hrabrosti i emancipaciji da se živi po svojim pravilima, a manje ono – nije se udala. Stoga bismo je uporno koristili za obraćanje svim ženama, sve dok ne poprimiti neko drugo značenje i počne se koristiti za stanje duha. Feel Mademoiselle.
Solo izlasci i partyji na koje niste pozvani

Kada se neki grad brendira kao grad ljubavi, možda se pojavi ona suluda misao da nema smisla ići single, kada se svi drže i ljubakaju u paru gdje god pogledate, kao kakve Fisherove dražesne papige. No solo putovanje u Pariz ima i svoje prednosti. Probajte otići u restoran na katu Bourse de Commerce – Pinault Collectiona i kada madame, pardon mademoiselle na ulazu pita tko je solo, hrabro dignite ruke i nabacite poseban osmijeh kada vam kaže – Odlično! Za vas imamo super mjesto. Molimo dođite, a ostali neka se strpe. Isto vrijedi i za posjet prekrasnom Le Grand Caféu u Grand Palaisu. Iako je kafić koji izgleda kao muzej postao jedno od traženijih mjesta u gradu koje iziskuje pravovremenu rezervaciju, ako se malo više sredite i uđete na privatni party kao da to zaslužujete, grad ljubavi ima možda i plan za vas.
Kupanje u rijeci Seini
U La La Landu, Emma Stone opisuje tetu koja se – bosa i bez razmišljanja – bacila u ledenu Seinu: kihala je mjesec dana, ali bi opet skočila, zarobljavajući trenutak neba i zalaska sunca. Možda je ta hrabra žena bila Jane Birkin, koja je jednoga ljeta, tijekom noćne šetnje s Gainsbourgom, jednostavno skočila u Parizu. Prošle godine Anne Hidalgo, gradonačelnica Pariza, skočila je u Seinu kako bi pokazala da je voda dovoljno čista čak i za olimpijski triatlon. I od 5. srpnja do kraja kolovoza 2025., Pariz doista dopušta kupanje – ali samo u tri posebno označene i nadzirane zone (Bras Marie, Grenelle i Bercy), s tuševima, kabinama, spasiocima i svakodnevnim testiranjem kvalitete vode.
Kupanje izvan tih zona ostaje strogo zabranjeno – zbog plovnog prometa, jakih struja i očuvanja sigurnosti – a nezakoniti “skok” može vas stajati i do 135 €. Možda je, zapravo, i bolje da rijeka – sa svim divnim mostovima, katedralama, knjižarama, kafićima i prodavačima slika, antikviteta i svih onih sitnica koje nas privlače – i dalje ostane nedostupna masovnom turizmu, a rezervirana samo za budale koje se usude sanjati. Ili kako pjeva Emma Stone: “A bit of madness is key.”
Zakasniti na avion

Kažu da se iz Pariza treba krenuti minimum tri sata ranije da biste stigli na jedan od tri aerodroma – Orly, Charles de Gaulle i Beauvais. No, ako želite poput junaka filma Do posljednjeg daha do kraja živjeti na rubu i pitati se dok se Uber, metro ili bus klate u slowmotionu hoćete li stići ili ne, krenite malo kasnije. Pa ako zakasnite na avion, ne računajte da će vas Francuzi poput Njemaca ili Britanaca staviti u papa mobil i spasiti. S jedne strane je super. Konačno na vašu privatnu dramu na aerodromu ne morate sjetno, kao u Casablanci, reći – “Uvijek ćemo imati Pariz” (u sjećanjima, naravno). Jer vi, eto, zaista i ostajete u Parizu. A kada vas ljubazno osoblje u Ibis hotelu pita – je li madam rezervirala sobu, samo kratko odgovorite – “Zar izgledam kao netko tko išta planira” i citirajte nonšalantno rečenicu s Tillmansove izložbe – Rien ne nous y préparait!
Naslovni vizual: Canva




