Ne morate biti programer pa da znate da vas u apsolutno svim situacijama u životu uvijek nešto može doći glave. Naime, do tog sam zaključka došla davnih dana razgovarajući s brojnim kolegama programerima. Jer ono što je nama uvijek bila još samo jedna zgodna i lucidna ideja koja bi često počela rečenicom – “Hej, što misliš, može li se nešto izvesti na brzaka na webu, a da bude šareno i fora”, u pravilu je uvijek bilo dočekano s onim pogledom, nakon koje bi slijedila duga šutnja, a nakon nje i onaj umorni ton odgovora, a koji je izgovoren toliko puta da ga više nema smisla ponavljati. “Draga, u programerskom svijetu to nikada nije samo jedna stvar, nego sve moguće stvari koje se mogu dogoditi, a koje treba isprogramirati. A sada će skoro ponoć.” I doista, tijekom života gotovo da nisam upoznala programera koji nije zvučao kao da je išao u školu kod Stephena Hawkinga, a koji je još davnih dana zagonetno ustvrdio da, citiramo – “sve što se može dogoditi u svemiru i dogodit će se“.
Zašto je Max tako tužna?
Hm, ne mogu ih kriviti, jer i sama sam godinama upražnjavala kontrafaktualno razmišljanje ili je bolje reći mozgala kao pravi programer o svim mogućim i zamislivim situacijama koje se nisu dogodile, a među kojima su, naravno, bile i one loše. Uostalom, i finski programeri online tečaja umjetne inteligencije su mi nedavno dali zeleno svjetlo, jer su jedan od matematičkih zadataka, a koji je izgledao kao modernija verzija šaha i križić-kružić igrice, tako intrigantno naslovili “Zašto je Max tako tužna?” Pogađate, odgovor su odmah znali samo vrhunski programeri, a mi ostali smo se morali neko vrijeme mučiti s računanjem i mozganjem, ne bi li došli do onog a-ha trenutka i uzviknuli – “Pa naravno da je Max tužna kada već iz aviona kuži da ne može pobijediti u toj igri jer u njoj nema pozitivnog ishoda.”
Pa kada je ispalo da je i Lana del Rey u pravu, jer život nije ništa više nego neka video igrica, zašto ne bih taj sistem s pregršt varijanti i varijabli koristila malo i u životu. Naravno, prvi zamorci su došli iz svijeta dejtanja. Ono da nešto jako važno ne zeznem. Netko bi mi uletio porukom na messenger, napisao neki trosmislen komentar, iz toga bi se razvio razgovor ili zašto ne, epistolarni roman, a ja bih u nekom trenu pred očima već imala barem pet, šest mogućih opcija u kojem smjeru vodi ova igra i treba li je možda zaustaviti na vrijeme. Uostalom, zašto bih bila tužna kao Max kada katastrofu odmah mogu prepoznati i sasjeći u korijenu? Svaka čast, svim mazohistima koji ipak vole ići do kraja. Neka mi se jave u inbox zbog znanstvenog bilježenja preostalih opcija.
Vodi li pretjerano razmišljanje u anksioznost?
Pogađate, nakon što je sistem uspješno lansiran u dejting svemiru, on se postepeno proširio i na druga područja života, a koja uključuju posao, putovanja, hobije pa čak i ozbiljnu gužvu na blagajni u susjedstvu i svađu oko toga tko je kome preuzeo prednost i prvi spustio košaru na blagajnu. I baš kada sam počela razmišljati kako je to prilično zgodan sistem kada paralelno imaš otvoreno više tabova pa ih samo zatvaraš i otvaraš kao na meniju (okej, bilo je i promašaja, no postotak je bio podnošljiv), odjednom su mi na društvenim mrežama neprestano počele stizati notifikacije da je pretjerano razmišljanje štetno i da što prije treba prestati s tom aktivnošću. I to baš kada sam se ufurala u mindset programera.
Odjednom je riječ overthink postala opasna gotovo kao korona virus. Nešto protiv čega se treba što prije cijepiti, jer jao si ga vama ako vam virus uđe u tijelo, tko zna kakve bi neurološke kuršluse mogao izazvati – crno-bijeli način razmišljanja, dramatiziranje, fiksacije na najgori mogući scenarij, vrtlog negativnih i nametljivih misli, poteškoće u donošenju odluka, šamaranje samih sebe pred ogledalom, propuštanje rokova, potreba za potvrdom od drugih, stres, glavobolje, nesanicu, pregorijevanje i konačno – direktno put u anksioznost.
Gdje se gase negativne misli? Hvala
Hm, možda doista imam problem kojeg nisam bila ni svjesna, pomislila sam. Jer nakon previsokog kortizola i dopamina sada treba dozirati i razmišljanje. Ma što dozirati, najbolje ga je prepoloviti, ugasiti i poslati na detox. No priznajem da sam pomalo bila zbunjena, baš kao i Barbie u istoimenom filmu. Sjećate se one scene kada plastična lutka uđe u stvaran svijet pa već sutradan otkrije taj neugodan osjećaj zvan tjeskoba, a za koji Ken nema ni pojma da postoji, a koji uključuje i spoznaju da se u životu može dogoditi i ono što ne bi tako rado potpisali vlasnici Mattela. No, zar ćemo sposobnost da razmišljamo u više otvorenih okvirića istog trena vratiti u programerski dućan gdje smo je i uzeli i opet se vratiti na onaj suženi tunelski pogled? Pa ako i rubni slučaj pretjeranog razmišljanja i njegov glavni ambasador Woody Allen može preživjeti histeriziranjem, zašto ne bismo i mi ostali? Pa nije valjda da treba zauvijek ugušiti i tih par zrna tjeskobe i nelagode u nastajanju?
Fiksacije na najgori scenarij
Kako stvari stoje, Woody i ja nismo sami, jer prema studiji sociologinje Susan Nolen-Hoeksema takvih overhinkera nema malo. Štoviše, ispada da smo u opakoj većini, jer gotovo 73% ljudi u dobi od 25 do 35 godina i 52% onih između 45 i 55 godina doslovce prekomjerno razmišlja u svakodnevnom životu. A ovaj način programerskog mindseta opada tek kod sudionika iznad 60 godina. Što nam je dakle činiti, može li nam pretjerano razmišljanje doista upropastiti život prije zaslužene mirovine ili mu barem uzeti dobar dio kvalitete i konačno – u kakvoj su to strastvenoj vezi pretjerano razmišljanje i anksioznost?
Naime, svi znamo da je anksioznost vrlo opći pojam koji opisuje trajni osjećaj straha, posebice onoga u vezi s budućnosti, a često se manifestira kao pretjerana briga o velikim ili malim svakodnevnim situacijama. No kako je sada ispalo da je pretjerano razmišljanje postalo sestra blizanka anksioznosti? I to ona znatno zločestija, jer nas vrlo često dovodi u opasne situacije – preplavljuje nas negativnim mislima, ruminacijom te bespomoćnom vrtnjom u krug, bez mogućnosti da se donese neki zaključak.
Iako naravno, nitko ne spori da pretjerano razmišljanje i anksioznost mogu stvoriti začarani krug, jer anksioznost može povećati šanse za pretjerano razmišljanje, a pretjerano razmišljanje može potaknuti još više tjeskobnih misli, zašto se u ovom slučaju stvari ne nazovu pravim imenom – negativno razmišljanje ili ruminacija, a ne pretjerano razmišljanje. I nije li to malo previše ambiciozno kako želimo kontrolirati sve naše misli te izdvojiti samo one produktivne, lijepe i ugodne? Ne zvuči li to sada kao još jedan bijeg od stvarnosti i još jedna želja za suludim optimiziranjem i usavršavanjem, a koje zapravo donosi još više briga?
Negativno razmišljanje ili pretjerano razmišljanje?
Naime, u moru postova i članaka o pretjeranom razmišljanju koje se svaki dan slijevaju pred mojim očima, samo rijetki spominju da overthinking zapravo nije zabrinjavajuće mentalno zdravstveno stanje (da, to se mora napisati jer bilo je i takvih zaključaka) te da postoje neki koji ne žele pobjeći od svojih misli. Pogotovo ako one nisu ponavljajuće i uznemirujuće. Uostalom, nije li upravo nelagoda i želja da se nešto promijeni bila jedan od najvećih motora napretka?
Iako je važno napomenuti da pretjerano razmišljanje, i to posebice kao reakcija na negativne emocije može ponekad biti silno neugodno i bolno i da je itekako važno prepoznati situacije kada mozak uđe u petlju negativnih misli iz koje naočigled nema izlaska te u tom slučaju i potražiti stručnu pomoć. No za sve nas ostale koji volimo biti izgubljeni u moru bespotrebnih misli i paralelno imati sto otvorenih tabova, što kažete da za početak uzmete neku drugu, puno konkretniju riječ koju ćete obojiti negativnim tonovima i početi liječiti? I, je li vam ova misao bila korisna? Naravno, pitam za Max, a koja je u međuvremenu shvatila da ponekad i treba biti tužna. Pogotovo ako želi iskusiti pravi svijet i ne donositi uvijek onu najbolju moguću odluku.
Fotografije: Unsplash+
