Kada je davnih dana Henry Miller, američki pisac i pionir seksualnih sloboda svaku večer s boemskim šeširom sumcao po plesnjacima i mijenjao partnerice, a potom se vraćao u praskozorje doma i tipkao svoje seksualne ispovijedi, u nekom je trenutku zaključio da radi u nadraživačkoj industriji. Jer ne samo da je kao pravi hedonist obožavao sve vrste užitaka – intelektualnih, tjelesnih, estetskih, plesnih, modnih (kao mali je radio s tatom u krojačkoj radnji) – nego je ostatak života proveo u smišljanju priča koje će uzbuditi čitatelje. To je uostalom bio i faktor njegove uspješnosti – netko tko je odlučio živjeti život po svome, bez cenzure, a kamoli kontrole, a čitatelji su pošto-poto odlučili doći do njegovih knjiga, pa makar bile zabranjene.
Pola stoljeća kasnije? Svi smo mi postali mali Henryji Milleri koji zadovoljavaju svoje želje do kraja, kao da sutra ne postoji. A lista registriranih ovisnosti samo raste – od opsesivnog gledanja serija, seksi sadržaja, videoigara, bjesomučnog skrolanja, čokolade, kave, treninga, uljepšavanja. Zna to ponajbolje Anna Lembke, psihijatrica i profesorica na Stanford University School of Medicine, koja je godinama bila ovisna o vampirskim romanima koje je naprosto gutala na toaletu. A kada je shvatila da je sama zaglibila u devetom paklu ovisnosti, napisala je knjigu „Dopaminska nacija“ ne bi li shvatila mehanizme tog nestabilnog hormona koji voli divljati, a još više povećavati prag ugode.
Razlog zašto je dopamin postao tako problematičan i što se doslovce ponaša kao glavni protagonist filma Vuk s Wall Streeta jest taj da se promijenila scena na kojoj je radio. Naime, ne treba zaboraviti da je dopamin neurotransmiter u našem mozgu koji ima zadatak signalizirati nam da je, što bi rekao Bare – vrijeme da se krene. Da nešto istražimo i djelujemo, jer se događa nešto što može biti ključno za naš opstanak. Čitaj – da nađemo hranu, odjeću, zaštitu ili partnera.
Doba užitaka
Evolucijski gledano, dopaminski sustav bio je prilagođen svijetu oskudice i stalne opasnosti, gdje smo morali uložiti mnogo truda da bismo dobili malu nagradu. No glavna caka je da danas živimo u svijetu obilja. Ili da se slikovito izrazimo – danas rijetko tko ide u lov na hranu i partnere, jer oni zapravo ganjaju nas. Tek smo sjeli na kauč, a već nam netko šalje lascivne poruke, na ekranu se vrte sočne delikatese i sve što morate napraviti da osjetite taj high jest prisloniti vrh jagodice na ekran. I samo nježno i uzastopno stiskati za više. Nismo se ni osvijestili, a već smo iz doba oskudice prešli u doba uživanja. A to znači da odjednom i najobičnije stvari mogu postati droga, izjavila je Anna Lembke.
Istina, pretjerani užici doveli su nas do svojevrsnih vrhunaca, no kao u svakom dobrom ugovoru i ovdje postoje stavke ispisane sitnim i nerazumljivim slovima. U prijevodu – što više živite u svom mjehuriću u kojem, slikovito rečeno, kokain nikada ne prestaje, to se više smanjuje prijenos dopamina u određenom dijelu nagradnog sustava. Rezultat: vaše tijelo počinje patiti, što dovodi do kroničnog nedostatka dopamina, a to znači da vam stvari koje su vas veselile pričinjavaju sve manje zadovoljstvo, dok ste sve više opsjednuti okidačima.
Sjećate se onog eksperimenta s čimpanzama koje su naučene da dobivaju bobice grožđa kao nagradu na automatu, a kada one više nisu kapnule, počele su nogom udarati aparat? Nastavak priče znate – iako već sada u ovoj fazi znate da vam okidač možda šteti, vi i dalje nastavljate s konzumacijom, i to ne više da biste bili high, nego da biste bili iole normalni.
Okej, sada je red da se malo pomaknemo od aparata s grožđem i zapitamo koji je lijek. Za one koji bi rado preskakali korake, reći ću kratko – sorry, ali nećete moći izbjeći apstinenciju. A to često znači i povremeno skidanje s društvenih mreža ili pojedinih aplikacija, kao što je mejl, te jačanje kontakata u fizičkom prostoru. No da bismo uopće shvatili kako ponovno izbalansirati svoj dopamin, moramo shvatiti tri stvari, kaže dr. Lembke.
Zašto ponekad treba spustiti ljestvicu užitka
Za početak, vrijeme je da se suočimo s dualnim principom zvanim “ugoda-neugoda” i shvatimo da postoji nešto kao ravnoteža koju uvelike urušavamo ako pretjerano uživamo u ugodi. Rješenje problema pretjeranog uživanja nije potpuno prestati konzumirati. Konzumiranje je neizbježan dio života. No možda je vrijeme da odredite nešto niži prag uživanja i ne idete baš uvijek do maksimuma. Jer što više podižete ljestvicu užitka, to će vam trebati veće doze.
Drugi korak je radikalna iskrenost, a s njom u paketu i ranjivost. Jer samo ako ne budete fejkali da je sve u redu, možete potražiti pomoć, dobiti je i osjetiti neke pozitivne promjene. A zadnji korak je pro-socijalni sram. Ne radi se o sramoćenju nekoga, nego o sramu koji osjećamo kad pogriješimo, ali znamo da pripadamo zajednici koja nas i dalje podržava. Dr. Lembke opisuje to kroz proces priznanja recidiva u Anonimnim alkoholičarima. Nitko u AA ne slavi recidiv, ali nitko ne kaže alkoholiku da je loša osoba. Umjesto toga, članovi pružaju podršku i razumijevanje, istovremeno naglašavajući da ne odobravaju konzumaciju alkohola u AA.
Dobar, loš i zao dopamin
U knjizi „Dopaminska nacija“ Lembke tvrdi da pretjerana digitalna stimulacija dopaminom utječe na opadanje nataliteta u razvijenim zemljama, jer mladi manje vremena provode u stvarnim susretima i fizičkom seksu, više su online i konzumiraju više pornografije nego ranije. Ako vam je sve ovo previše apstraktno, predlažemo sljedeću vježbu koju je primjenjivao i Henry Miller nakon cjelovečernjeg bančevanja – odite pod hladan tuš i naprosto čekajte da vidite kako će vaše tijelo na nešto neugodno, za potrebe priče nazovimo ga bolnim, poletjeti proizvoditi više dopamina.
Nešto slično događa se i na treningu, na koji nam se prvo ne ide, ali je poanta da tijelo osjeti nelagodu te nakon toga počne proizvoditi dopamin, endorfine i druge neurotransmitere koji na prirodan način poboljšavaju osjećaj. Ako se u međuvremenu navučete i na kupanje u hladnoj vodi tijekom zimskih mjeseci, jedina utjeha je ta da ste sada postali ovisni o dobrom, tzv. prirodnom dopaminu. A za sve ostale nuspojave obratite se Anni Lembke i njezinoj knjizi „Dopaminska nacija“. I čvrsto držimo fige da se netko ovisan o slavi na društvenim mrežama neće dosjetiti novog izazova – bacanja mobitela i skoka s litice u hladnu vodu.
Naslovni vizual: Canva
