Nakon stoljeća rigidnih podjela na ‘racionalnu’ mušku sferu i ’emotivnu’ žensku, prije nekoliko godina netko se napokon ohrabrio javno istupiti i poručiti svijetu da stvari baš i nisu toliko crno-bijele. Niti su žene histerične, nestabilne i slijepo vođene burnim emocijama, niti su muškarci iskovani od čelika i programirani na hladnu racionalnost. Priklanjanjem takvim stereotipovima ne činimo uslugu nijednom spolu te si aktivno uskraćujemo proživljavanje onoga što se naziva „cjelovito ljudsko iskustvo“. Djelovalo je kao da se u kolektivnoj svijesti događa pozitivan pomak, a onda se gotovo preko noći narativ obrnuto, ili bolje rečeno, vratio na staro. Internet su naglo preplavili podcasti, videozapisi i objave koji pozivaju muškarce na „povratak ka njihovoj prirodnoj ulozi“, odnosno buđenje unutarnje alfa-zvijeri. Oni koji nisu bili oduševljeni konceptom naprosto su prozvani „pahuljicama“.
Redpill forumi, koji su ideju da konzumiranjem crvene tabletice pojedinac spoznaje „pravu istinu“ preuzeli iz filma „Matrix“, kao jedan od najvećih problema današnjeg društva navode tzv. epidemiju muške usamljenosti. Kako bi tome doskočili, aktivno potiču dječake i muškarce na međusobno povezivanje. Naizgled ništa loše, zar ne? Svi ljudi društvena su bića i posve je prirodno težiti ka formiranju zajednice. Međutim, ispod površine vreba nimalo bezopasna ideja – krivca za najveći broj problema, uključujući i mušku usamljenost, vide u ženskoj emancipaciji te u muškarcima koji se za istu zalažu. Nije prirodno, tvrde, a ulazak žena u ‘mušku sferu djelovanja’ destabilizirao je ‘prirodne’ postavke svijeta te ih ostavio bez povlastica na koje su njihovi djedovi i očevi polagali neopozivo pravo.
Emancipacija je ženama, slikovito rečeno, donijela mogućnost za udah punim plućima. Umjesto (nepoželjnih) uloga koje su im kroz gotovo cijelu povijest civilizacije nametane, moderne žene u prilici su samostalno birati put kojim će krenuti, kao i uloge koje će odbaciti. Zašto onda ne govorimo i o epidemiji ženske usamljenosti? Ta i žene su dio društva koje evoluira?!
Odgoj dječaka i djevojčica
S obzirom na to da tradicionalni pogled na žene počiva na premisi kako je riječ o emotivnijem spolu koji prirodno naginje ka nježnosti, brizi za druge i povezivanju, žene su imale stoljeća i tisućljeća za naučiti kako formirati zajednicu i aktivno njegovati međuljudske odnose. Muškarce se u tom smjeru nikada nije poticalo jer bi time ‘izgubili muževnost’. Razmislite samo o razlikama u odgoju djevojčica i dječaka – djevojčicama se od malih nogu kupuju lutke i mini verzije kućanskih aparata jer se podrazumijeva da će u odrasloj dobi brinuti o drugima.

Muškarac sjeda za šank i pije u tišini
Također, ekspresija emocija znatno je prihvaćenija ako ste djevojčica – normalno je zagrliti prijateljice, poljubiti ih u obraz, podijeliti tajne, rasplakati se pred njima. Za dječake je sve navedeno strogo zabranjen teritorij. Isto se nastavlja i u odrasloj dobi – dovoljno je prisjetiti se bilo kojeg filma, odnosno scene koja tematizira ljubavni prekid. Žena oko sebe okuplja vojsku prijateljica s kojima dijeli tugu, traži savjete i utjehu. Muškarac sjeda za šank i u tišini pije. Jesu li muškarci uistinu toliko imuni na svaki disruptivan događaj ili je riječ o stoljetnoj indoktrinaciji kako kromosom Y i osjećaji ne idu zajedno?
Takvo što u konačnici dovodi do tužnog saznanja da velik broj muškaraca nikada nije naučio prepoznavati i izražavati vlastite emocije te aktivno graditi zajednicu u kojoj bi ih bez osude mogli izraziti. Najbliže tome došlo se s institucijom braka unutar koje su žene preuzimale ogroman broj uloga kako bi nadomjestile prazninu – „All day, every day, therapist, mother, maid, nymph then a virgin, nurse then a servant…“, riječi su pjesme „Labour“ koja prilično dobro opisuje (nekadašnju) muško-žensku dinamiku.
Zašto potiskivati emocije
A onda se institucija braka ozbiljno uzdrmala. Nakon što su žene ostvarile mogućnost zaposlenja i samostalnog zarađivanja, u velikoj su se mjeri prestale oslanjati na udaju kao izvor prihoda te time ostavile muškarce da nauče samostalno navigirati morem emocija. Dio koji se nije snašao, proklizao je u procjep usamljenosti, a redpill zajednica brže-bolje razvukla je mrežu u koju bi ih ulovila. Problem, kao što je ranije istaknuto, nipošto nije u samome formiranju „kluba za muškarce“, već u idejama kojima redpill hrani one najranjivije. Umjesto kritičkog promišljanja o sebi, društvu i međuljudskim odnosima te svemu onome što bismo zajedničkim snagama trebali unaprijediti za dobrobit kolektiva, muškarcima se poručuje da bijes usmjere ka ženama koje su ‘egocentrično i sebično’ odlučile prestati živjeti kao prateća uloga.
Posebno je zabrinjavajuće što ciljnu grupu takve ideologije čine tinejdžeri koje se na taj način radikalizira. Kao rezultat toga, mladi muškarci znatno teže ostvaruju kvalitetne (ili ikakve) odnose sa suprotnim spolom, s obzirom na to da ženama u startu pristupaju s velikom dozom internalizirane mržnje i zamjeranja. Nije teško zaključiti kako takav pristup ne samo da ne vodi k rješenju epidemije muške usamljenosti nego aktivno radi na njezinu širenju.

Macho frajer ili pahuljica?
Epidemija muške usamljenosti stvaran je problem, to nitko ne poriče. Međutim, za razliku od redpill pristupa koji izvor svakoga zla vidi u ženskoj emancipaciji te beskompromisno zagovara dokidanje ženskih sloboda u ime ‘povratka muževnosti’, postoji i konstruktivnije rješenje. Tzv. progresivna struja potiče muškarce na prihvaćanje činjenice da su oni, baš kao i žene, misaona i afektivna bića sposobna proživjeti cijeli spektar emocija u koji spadaju i one ‘manje muževne’, poput straha, tjeskobe, depresivnosti, tuge i slično. Takvo što ne čini ih „pahuljicama“ nego naprosto ljudskim bićima. Također, ističe se da nijedna osoba, neovisno o spolu, turobne emocije ne bi trebala držati u sebi i skrivati ih kao zmija noge, već izgraditi zajednicu unutar koje bi mogla podijeliti teret.
Naravno, ovakvo što ne znači kako se od muškaraca očekuje da hodaju ulicom i dijele intimu bilo s kim, već ih se poziva na to da prepoznaju kako je strogo patrijarhalni odgoj nanio štetu i njima, a ne samo ženama. Umjesto oslanjanja na brak i suprugu kao jedini izvor emocionalne podrške, muškarce se potiče na ostvarivanje kvalitetnih odnosa sa članovima obitelji, prijateljima i prijateljicama, čime bi se u konačnici riješio problem usamljenosti. Započeti ‘škakljive’ razgovore nikada nije jednostavno, posebice kada vam je svijet stotinama godina poručivao da vas emocije čine slabima. No bezbroj je puta dokazano kako je za lavinu pozitivne promjene dovoljna tek jedna hrabra osoba koja će podijeliti vlastito iskustvo, a drugi će, vođeni njegovim primjerom, shvatiti da nisu sami i učiniti isto. Zamijenite li „Man up!“ s „Open up!“ mogli biste se ugodno iznenaditi.
Naslovni vizual: Unsplash