Začujem li riječ „retro“ pred očima mi gotovo trenutačno blicne prizor bakina ormara i njezinih dugih bundi koje s vremena na vrijeme prošećem po gradu. Taj, po vlastitoj mjeri skrojen retro-balončić naglo se rasprsnuo kada sam, zahvaljujući #backto2016 trendu shvatila da je moj ormar, baš kao i glazbeni ukus, vokabular te dobar dio navika nedavno okrunjen retro-etiketom. Nekad bilo, sad se spominjalo, rekla bi moja baka, a očito i ja jer smo obje, izgleda, zapele u nekim drugim vremenima. Tješi me što nisam jedina koja se nostalgično drži prošlosti – hashtag #backto2016 u posljednja je dva mjeseca upotrijebljen u više od 38 milijuna objava na društvenim mrežama, što upućuje na zaključak da kolektivno patimo za godinom u kojoj se disalo lakše. Štoviše, pozamašan broj ljudi 2016. naziva posljednjom godinom u kojoj je bilo moguće udahnuti bez stiskanja u prsima. Zašto?
Subjektivno pojašnjenje koje kola bespućima interneta zvuči otprilike ovako: 2016. godina predstavlja kraj jasnog i linearnog protoka vremena. Kasnije, nešto kao da se prelomilo, razbilo na tisuće sitnih komadića te stvarnost, koju smo do tada dijelili, fragmentiralo na jednako toliko različitih, često nepovezanih realiteta. Kolektivni doživljaj ustupio je mjesto individualnom, što samo po sebi ne mora biti loše ukoliko je individualno obojano sretnim bojama. Međutim, upravo je to korak u kojemu su stvari počele škripati – objektivno, ne tek subjektivno.
Godina preokreta
Politički, 2016. opisuje se kao godina preokreta. Europu je uzdrmala ideja Brexita, SAD kandidatura i posljedični izbor onoga-kojeg-nećemo-imenovati, a ljudi diljem svijeta su se, sukladno osobnim uvjerenjima, sve snažnije počeli dijeliti u dva suprotstavljena tabora. Do tada je još postojala pretpostavka da, iako možda ne dijelimo mišljenja, neupitno dijelimo stvarnost u kojoj se trudimo supostojati najbolje, najciviliziranije što znamo. Nakon 2016. ta je pretpostavka iščeznula, politika je prestala biti prostor usmjeravanja društva te se transformirala u surovi prostor emocionalne mobilizacije identiteta.
‘Moja istina’
Con me o contro di me – sredina je polako počela nestajati. Istinu je zamijenio pojam „moja istina“ te je gotovo svaki aspekt privatnog i društvenog života otvoren šarolikim, nerijetko dijametralno suprotnim interpretacijama. Od tog trenutka nadalje, svijet koji dijelimo više nije bio nešto što se zajednički tumači nego nešto u čemu se bira strana. A kada se stvarnost raspadne na paralelne verzije, ljudi se počinju osjećati dezorijentirano, čak i ako naizgled stvari još uvijek funkcioniraju…
Prijatelji stari (i ljetni hitovi), gdje ste?
Tehnologija je također dala svoj doprinos tome. Nekoć tek alat povezivanja, najednom je prerasla u entitet veći od nas samih. Sve one naizgled banalne sitnice u kojima smo zajednički uživali – pjesme koje su vladale top ljestvicama, stilovi odijevanja, serije koje su obilježile generaciju, čak i trendovi na društvenim mrežama u kojima smo svi redom sudjelovali – sve je nestalo. Život je postao prebrz s premalo zajedničkih dodirnih točaka.
Danas na društvenim mrežama gledamo sve manje objava bliskih nam osoba, a sve više potpunih stranaca i sponzoriranog sadržaja; već godinama nismo imali pjesmu koju bismo kolektivno nagradili titulom ‘hit ljeta’, a trendovi se smjenjuju toliko rapidno da tek što smo promislili o priključivanju, na scenu je već stupio novi te svog prethodnika poslao u vječni zaborav.
Finalni udarac zadala je pandemija koja je dodatno produbila izolaciju. Društveni su se odnosi preselili na ekrane, granica između privatnog i javnog dodatno se zamutila, a osjećaj vremena u potpunosti se urušio. Kao da smo preko noći zakoračili na set filma „Beskrajni dan“. Dani, tjedni i mjeseci smjenjivali su se bez jasnih prijelaza, što je dugoročno oslabilo osjećaj smislenog kontinuiteta života, stoga i dan danas govorimo o ‘izgubljenim godinama’ koje za većinu predstavljaju kakvu bezličnu masu ili pak potpunu rupu u sjećanjima.
Izgubljene godine
U tom smislu, je li zaista čudno što 2016. godinu percipiramo kao nepovratno izgubljenu utopiju? Ne zato što je uistinu bila utopijska već zato što je posljednja u kojoj je djelovalo da i ono lijepo i ono izazovno vrijedi te vodi ka nečem smislenom. Potraga za smislom u nas ljudi toliko je snažna da se unutar #backto2016 trenda razvila tzv. switching timelines ideja. Jesmo li, potpuno nesvjesno, zakoračili u pogrešan vremenski slijed? Takvo što moglo bi objasniti današnje stanje, tvrde pristalice spomenute ideje, trudeći se ugraditi dozu prijeko potrebnog smisla u besmisao koji nas, navodno, okružuje. Je li jedna drugačija odluka, onako u maniri teorije kaosa i efekta leptira, mogla rezultirati posve drugačijom stvarnošću danas? Nažalost, nikada nećemo saznati.
Iako #backto2016 na prvu djeluje kao još jedan prolazan trend odjeven u ruho nostalgije koja se uvijek dobro prodaje, istovremeno nam poručuje nešto znatno dublje o kolektivnom stanju svijesti. Posrijedi nije tek čežnja za povratkom, i tako smo bolno svjesni da takvo što nije moguće. Riječ je o zajedničkoj želji za pripadanjem vremenu u kojemu živimo. Proživljavanje umjesto preživljavanja. Trenuci koji se pamte umjesto onih koji se stapaju. Planovi i ideje umjesto kolapsa i apsurda. Smjer i cilj umjesto izgubljenosti. Nada umjesto obeshrabrenosti. Udah umjesto stiskanja u prsima.
Vizuali: Canva, Unsplash+
