Ako nisi šefica do 30-e, nešto si zabrljala.
→ I sve to u oversized blazeru, s laptopom manjim od tvoje ambicije.
ALEKSANDRA (X): Ovo me podsjeća na onaj vic vezan uz regresivnu hipnozu – “Pa gdje je radna klasa u bivšim životima, jer svi su bili Napoleoni, Kleopatre i faraoni?” Hm, možda smo stvarno bili premalo ambiciozni, a imali smo i taj peh da nam se krize tržišta poklope s godinama kada smo bili u naponu snage pa nismo nagomilali dovoljno bogatstva. Kad pročitaš da su Gen X-eri jedina generacija koja je u karijeri prošla gore od one prije sebe, sve postane jasnije – možda nismo zakasnili, možda smo samo preživljavali u vremenu koje nije baš bilo dizajnirano za nas. No iz današnje perspektive, sretna sam što sam u svojoj mladosti uživala u poslovima i učila od najboljih šefova i što u to doba nisu postojale šalice ni majice s natpisima GirlBoss, a koje bi mi nametale visoka očekivanja. No za one koji će sad dignuti obrve na podatak da sam postala sama svoj šef tek na pragu pedesetih, kada život navodno dolazi na dno one čuvene U krivulje, preporučit ću članak o LateBloomerima. Ok, revidirat ćemo ga u UberLateBloomere.
KRISTINA (Y): Kao generacija koja pokušava imati tu obećanu, sanjanu i glorificiranu Karijeru između jedne ekonomske krize, girlboss imperativa, pandemije, druge ekonomske krize, umjetne inteligencije, uz standardno nabrijane šefove i rokove, nije ni čudo da u kasnim tridesetima već maštamo o mirnijem životu na selu… Odrastale smo već s idejom da ženi nije mjesto samo u kuhinji nego gdje god ona poželi biti, no zaboravili su dodati disclaimer da ipak ne možemo biti na 10 mjesta istovremeno. I da, premda imamo jednaki broj sati u danu kao i Beyonce, nemamo na raspolaganju cijelu četu zaposlenika. Taj perfekcionizam nas prati čega god da se dohvatimo, ali možda su baš četrdesete razdoblje kada postanemo malo popustljiviji prema samima sebi.
LEA (Z): Nadam se da to nije istina, jer ako jest ostaje mi tek godina i pol za preoteti posao urednici. Šalu na stranu, pritisak je popriličan. Istina je da se moja generacija odmaknula nekoliko koraka od one standardne šablone – faks, posao, brak, djeca, i sve to prije tridesete inače ne vrijedi, ali s vremena na vrijeme i dalje čujemo unutarnji sat koji iritantno otkucava. Ipak, uvijek govorim da smo mi Petar Pan generacija koja je kolektivno odlučila zadržati nešto djetinje pa se u skladu s time trudimo ne razmišljati na način „Do te i te godine moram to i to“. Mi živimo prema onome – dokle god dišeš, imaš pravo na restart.
Jesu li aplikacije ubile seks?
→ Ili su ga samo zamijenile za ‘seen’ i tri točkice u chatu?
LEA (Z): Vjerojatno nisam najbolja osoba za ovo pitanje jer bez obzira na generaciju kojoj pripadam, kategorički odbijam koristiti ikakve dejting aplikacije. Ne samo da su ubile seks nego i svaki ljudski način komunikacije i upoznavanja. Ja sam oldschool – pogled ispod obrva, osmijeh, kava, čaša vina, a dalje tko zna… Iskreno rečeno, ni sama ne shvaćam vlastitu generaciju – s jedne smo se strane zapleli u hook up kulturu i oslanjanje na aplikacije koje najčešće služe za wham, bam, thank you ma’am, a s druge pak glumimo puritance opsjednute ‘čistoćom’. Nije rijetkost da dječačići moje dobi mrtvo-hladno pitaju za body count. „Misliš u seksu ili u hladnjači?“, odgovaram još hladnije. Neozbiljna pitanja zaslužuju neozbiljne odgovore. Zbog takvih mi iskustava pogled uporno bježi na 35+ gospodu, s njima nema takvih neugodnosti.
ALEKSANDRA (X): Možda nisu ubile seks, ali svakako jesu stegnule oko vrata spontanost i želju za izlascima. Uostalom, kada i mama “Seksa i grada” – Candace Bushnell – u svojoj knjizi Ima li seksa u gradu? spominje da u New Yorku više ne možeš naletjeti na nekoga u baru, nego da moraš ići na Tinder, gdje si već u znatno lošijoj poziciji jer to je prije svega muška platforma, a i tamo si samo da bi dobio pratitelja na Instagramu… Pitanje je – kako u moru pratitelja prepoznati nekoga tko bi mogao postati Face, kad svi koriste jedno te isti FaceApp?
KRISTINA (Y): Aplikacije su ubile puno toga… ali seks možda nije ono oko čega bismo se trebali zabrinuti. Dejting aplikacije, chatovi i cijeli digitalni univerzum možda su pomogli da se i oslobodimo, barem u tom virtualnom okruženju. Ono što zapravo nedostaje jest stvarna konekcija. Epidemija muške usamljenosti vrlo je popularna fraza u posljednje vrijeme i neslužbena dijagnoza stanja generacije – jer usamljenost ne pogađa samo muškarce. Kad smo bili klinci, bilo je relativno lako naći nove prijatelje, povezati se uz gumi-gumi, Barbike, muziku koju slušamo, serije koje gledamo… a danas? Pronaći svoje „pleme“ istomišljenika online nikad nije bilo lakše, no jesu li te veze jednako snažne, ako iz digitalnog nikada ne prijeđu IRL? Možda bismo umjesto daktilografskih vještina trebali poraditi na onim socijalnim. Koljena više vjerojatno ne bi izdržala gumi-gumi, no planinarenje, pletenje ili kulinarski tečaj ne zvuče kao loša mjesta za početak širenja poznanstava.
Kriza srednjih godina počinje u dvadesetima – i to s anti-aging serumom.
→ Retinol u 25-oj, botoks u 28-oj, menopauza u feedu prije 30-te.
ALEKSANDRA (X): Kada sam krajem dvadesetih objavila prvi članak u magazinu Playboy, i to o knjizi Cool Ulfa Poschardta, sjećam se da je urednik inzistirao da objavimo fotku Jeana Rena i napišemo da su bore i podočnjaci – cool. Nešto slično se dogodilo i Carrie u prvim epizodama Seksa i grada, kada njezino zgužvano lice od previše partijanja izađe na naslovnici magazina s pitanjem: “Kako žive četrdesetogodišnjaci?” E sad, možete li zamisliti da takva fotka danas završi na nekom coveru? Možda stvarno ima nešto u tome da generacija X nije bila toliko opsjednuta savršenom kožom i tragovima starenja. Tko je u devedesetima uopće nosio fotiće u noćne klubove, a kamoli analizirao i zumirao kožu? Da, izgleda da je sjećanje u magli najbolji filter – i učinkovitiji od botoksa.
LEA (Z): Nažalost da. Počelo je kao dobra ideja – živjet ćemo zdravije od prethodnih generacija, manje pušiti, piti, na plaži se nećemo mazati maslinovim uljem nego SPF-om… a onda je otišlo predaleko. Antioksidativne alge za doručak, morning shed i spavanje u gotovo mumificiranom stanju ne bismo li izbjegli bore… Ispričavam se ako ću koga uvrijediti, ali meni to opasno baca na tjelesnu dismorfiju, a ne self care. Ni u ovome segmentu nisam najbolji predstavnik generacije – dimim kao parna lokomotiva, a jedini anti-age preparat koji povremeno koristim je retinol. Zlu ne trebalo, poput Doriana Graya na tavan sam pospremila vlastiti portret, a čini se kako za sada on stari umjesto mene jer me na kiosku i dalje pitaju za osobnu.
KRISTINA (Y): Danas smo svjesni toksične kulture koja je vladala devedesetih i promovirala nezdrave ideale ljepote, a nakon kratkog perioda body positivityja, čini se da se nerealni zahtjevi fizičkog izgleda vraćaju u osvetnički pohod. The Substance djeluje kao dokumentarac, celebovi koji se s godišnjeg vrate s novim licem i pripisuju ga cijeđenim sokovima i vježbanju iskaču iz paštete, a skincare rutina od samo četiri koraka doima se kao čin otpora. Pa ipak, dok neki štede za neki budući fejs lifting, imamo tu čast svjedočiti i onima koji se nisu podvrgnuli tom imperativu, već pokazuju da je mladost lijepa, ali iskustvo je – moćno. Helen Mirren glumi snažne, nepokolebljive žene, Pamela Anderson redefinirala je pravila crvenih tepiha, Jane Fonda, Meryl Streep zaposlenije su nego ikada. Kriza srednjih godina? Samo za one koji misle da su svoj vrhunac dosegli u ranim dvadesetima – mi late bloomeri znamo da je after bolji od partyja…
Smiješ li danas nekoga pitati – oš mi biti dečko/cura?
→ Ako ne želiš zavšiti na TikToku kao crvena zastavica koja ne poštuje fluidan stav – Vidjet ćemo
KRISTINA (Y): Kad je jednom davno moj tadašnji dečko upoznao moje roditelje, tata ga je nakon pozdrava bez okolišanja upitao: „Nego, jesi li ti njen dečko ili prijatelj?“. S obzirom da još nismo imali taj razgovor o definicijama odnosa, propala sam u zemlju i iz ponora neugodnosti povikala samo: „Tataaaa…“
Neugoda proizlazi iz straha da nećemo čuti odgovor kakvom se nadamo, ali umjesto nervoznog iščekivanja odgovora na pitanje „sviđam li se ja tebi?“, trebali bismo samima sebi postaviti pitanje: „sviđa li mi se doista ta osoba (ili mi je samo dosadno…)?“
ALEKSANDRA (X): Ne mogu se sjetiti kad smo došli do trenutka da se toliko bojimo emotivnih rana da ćemo radije chillati uz Netflix i tražiti od aplikacija da nam izračunaju koliko smo kompatibilni s nekim. Za našu generaciju, skakanje na glavu – bez provjere koliko je more duboko – uvijek je bila omiljena aktivnost. Ne možeš naučiti voziti bicikl i uživati u tome bez padova. No zanimljivo je promatrati kako i ChatGPT njeguje ultra zaštitnički mod i na sve lijepi crvene zastavice, savjetujući, citiram: “Overinvesting causes emotional damage.” Možda je vrijeme da prestanemo pitati AI za savjete i počnemo živjeti kao ljudi – od greške do greške.
LEA (Z): Ako će nas to pitanje riješiti pošasti zvane situationship, prva ću pokrenuti peticiju da ga vratimo u uporabu! Čini mi se kao da se moja generacija panično boji ranjivosti pa ćemo radije mjesecima glumiti da nam nije stalo nego staviti karte na stol. No takvo ponašanje umara i polako nagriza živce – ne shvaćam kako smo ga, kao generacija koja je prilično vokalna kada je u pitanju mentalno zdravlje, toliko internalizirali. To je navika koje se pokušavam riješiti – teško je živjeti kao emotivka koja vječito glumi hladnoću. Vidjet ćemo hoće li mi iskrenost donijeti više sreće…
Tko ne planira brak i djecu, nije ozbiljan.
→ Ali ako imaš psa, fikus i zajednički Deezer, možda ipak možeš dobiti podstanarski kredit.
KRISTINA (Y): Brak i djeca? U ovoj ekonomiji? Kad ubrojimo i strahove od klimatskih promjena, financijsku nestabilnost, skupe nekretnine, umjetnu inteligenciju koja prijeti radnim mjestima i katastrofične vijesti koje pune novinske stupce i portale, jesmo li neozbiljni ili preozbiljni? Možda nam samo fali malo avanturističkog duha.
ALEKSANDRA (X): Kada sam kao mala svaki mjesec putovala s roditeljima busom na kontrolu aparatića za zube u Rijeku, uvijek mi je u oči upadala jedna zgrada koju su zvali neboder za samce. Ajme, kako je to tužno, uvijek sam pomislila. No devedesete su bile prostor oslobođenja i kidanja svih okova u pop kulturi, a naši junaci su sve redom bili soleri i buntovnici – od Bridget Jones, Matrixa, Seksa i grada do Kluba boraca. Iako je našoj generaciji single stil života još uvijek poželjan i nosi auru subverzivnog izbora, razumijem mlade generacije kojima je neboder za samce danas neka vrsta slike horora i koje se u ovim nesigurnim vremenima žele skrasiti.
LEA (Z): Jedan od najvećih pluseva moje generacije jest što smo se napokon usudili reći – nisu svi za sve, i to je ok! Osobno se mogu zamisliti kao mama i/ili supruga, ali to ne znači da ću one koji razmišljaju drugačije gledati poprijeko. Osim toga, kao gorljivoj feministkinji, jako mi se sviđa odmak koji smo napravili od narativa da je žena ostvarena tek ako/kada postane supruga i majka. Ne ‘voze’ nas sve u životu iste stvari, i krajnje je drsko osobu proglasiti neostvarenom ili ispraznom samo zato što joj se životni prioriteti razlikuju od vaših.
Je li feminizam danas izgubio oštrinu ili samo evoluirao u #selfcare?
→ Dok alfa mužjaci pale svijet, mikrofeminizam se češlja
KRISTINA (Y): Da citiram jedan davno viđeni transparent s prosvjeda: „Ne mogu vjerovati da još uvijek moramo prosvjedovati protiv ovog sr*nja“. Davno izborena ženska prava su, izgleda, vrlo krhka stvar koju uvijek iznova treba štititi, podsjećati da su i žene ljudi, stupati korak naprijed, dva nazad… ne čudi onda što umorne od takvog sizifovskog posla žene posežu za tretmanima i eskapizmom. No čak i ako je na ulicama manje prosvjeda, ne znači da nezadovoljstvo ne postoji – samo se borba odvija u drugačijim arenama. Moć je u rukama onih koji drže kapital, a kao što je opjevala Shakira, „žene više ne plaču, žene naplaćuju“ – da, čak i one koje promoviraju #tradwife sadržaje.
ALEKSANDRA (X): Feminizam je kroz povijest prolazio kroz različite faze — od pravedničkog prvog vala koji je zahtijevao pravo glasa, preko drugog vala borbe za jednakost u radnom i privatnom životu, do trećeg vala koji je unosio kompleksnost identiteta i tijela, sve do četvrtog vala koji koristi digitalne platforme za borbu protiv seksizma i rodne nepravde. Danas, čini se da feminizam evoluira u nešto što bismo mogli nazvati #selfcare feminizmom, gdje je fokus često na individualnom jačanju i mentalnom zdravlju, što je, s jedne strane, dobro jer daje ženama alate za samopomoć. Ali s druge strane, dok alfa mužjaci pale svijet, čini se da se feminizam mikrodozira — češlja i sužava na sigurne teme, često unutar ekrana, dok se u stvarnom svijetu uvode restrikcije koje ruše prava za koja su se naše prethodnice borile. Taj mikrofeminizam, fokusiran na individualno, često zaboravlja na kolektivnu borbu i sustavne promjene koje su i dalje prijeko potrebne. U tom smislu, feminizam danas nije izgubio oštrinu, nego se možda povukao u svoje sigurno utočište, a to je opasno jer prava se ne dobivaju sama — treba ih iznova izboriti.
LEA (Z): Ako mene pitate, uvijek može bolje, brže, jače. Ne tako davno žene nisu imale priliku obrazovati se, zarađivati, samostalno donositi odluke i priznajem da me plaši što se spomenuto uzima zdravo za gotovo. Dovoljno je baciti pogled na situaciju u svijetu da bismo shvatili u koliko distopijskim uvjetima žive žene koje su donedavno, barem na papiru, bile potpuno ravnopravne. Neki tvrde kako je feminizam ubio brak. Ja kažem – možda je ubio brak, no oživio je ljubav – samo potpuno slobodna osoba može vas slobodno i iskreno voljeti.
Terapija je za one koji nemaju stvarne probleme.
→ Jer prava drama se igra u TikTok videima, a ne kod psihologa.
ALEKSANDRA (X): Kažu istraživanja da trenutno nema nesretnije generacije od X-era – izgubili su poslove, u pedesetima preispituju svoje izbore, često financijski pomažu djeci i roditeljima, ali su vjerojatno sve navikli gurati pod tepih. Ili jednostavno nemamo vremena osvijestiti svoje probleme i iskreno zaplakati na društvenim mrežama. Uostalom, mi smo onaj osjećaj kad vam srce lupa sto na sat, u želucu osjećate leptiriće, a obrazi vam se crvene – zvali zaljubljenost, dok današnji mladi to jasno imenuju kao anksioznost, gastritis i urtikariju.
KRISTINA (Y): „Najgora osoba koju poznaješ upravo je naučila termine sa psihoterapije“, kaže jedan meme – ili suvremena kletva. Da mi je kuna za svaki spomen narcisoidnog poremećaja, depresije, traume ili ega na poslijepodnevnoj kavi s frendicama, odgovarala bih na ovo pitanje s Maldiva. Drago mi je da je mentalno zdravlje postalo podjednako važno kao i fizičko, ali kao što je važno pronaći trening koji odgovara našim kapacitetima i potrebama, jednako je izazovno naći i odgovarajućeg terapeuta. Neke stvari ipak ne mogu riješiti ni najbliže frendice. Ali nekad bi ih možda i trebalo poslušati kada po peti put kažu: Blokiraj. Njegov. Broj.
LEA (Z): Terapija je za one koji je mogu platiti. Rekla bih da se šalim, no u svakoj šali pola istine, a briga o mentalnom zdravlju još uvijek je luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti. Ipak, moja je generacija nemjerljivo glasnija po tom pitanju od svih prethodnih, i ne, to nas ne čini mimozama. Naprosto nam je dojadilo ponavljati iste nezdrave obrasce pa krpamo rupe koje nismo sami stvorili. I itekako su stvarne.
Skinny jeans su novi Facebook
→ Gen Z ih je sahranila, milenijalci ih drže na životu s oprezom, a Gen X u njima i dalje spava
ALEKSANDRA (X): Ako krenemo od toga da su muškarci desetljećima prije dolaska dandy stila nosili tajice, skinny jeans možemo smatrati nečim poput male crne haljine — klasikom koja nikad ne izlazi iz mode. No u eri kad Gen Z iz dana u dan smišlja provokativne hashtagove i mikrotrendove, razumijem zašto su skinny jeans morali biti pokopani i uskrsnuti već nekoliko puta. Zato nikada ne treba ništa baciti iz ormara 🙂 A sad, ajde vi smislite gdje ćete gomilati sve te oversized komade!
LEA (Z): A boyfriend fit je TikTok, ali ja kao očigledno loša predstavnica generacije ne koristim nijedno. Probala sam, nije išlo – attention span mi je i bez TikToka alarmantno kratak, a koščata stražnjica ostaje vjerna skinny jeansu bez obzira na to što sam nedavno pročitala da su takve traperice „retro“.
KRISTINA (Y): SNL skeč s Tinom Fey i Amy Poehler koji ismijava „mom jeans“ 2011. djelovao je urnebesno, a sada je to legitimni naziv modela traperica koji redovito kupujem. I premda sam prije 15-ak godina živjela u skinny jeansu (nekoliko ih je i puklo pri nošenju, ali nećemo sad o tome) mora se odati počast mlađim generacijama koje su nas oslobodile okova (pre)uskih traperica. Živjele udobne traperice visokog struka, živjela generacija Z!
Koji ti mit o tvojoj generaciji najviše ide na živce?
Generacija X ne zna koristiti Zoom, milenijalci su pregorjeli, a generacija Z ne zna održati sastanak uživo.
LEA (Z): Kažu da smo razmaženi. Rešetaju nas s onim da su oni junački šutjeli na katastrofalne radne uvjete, poslove u kojima se nisu pronalazili, nezdrave odnose, fizičke i emocionalne boli, i sve tome slično. Mi zbunjeno pitamo – zašto ste šutjeli? Možda bi nam danas svima bilo lakše da niste. Shvaćam da je situacija u svijetu, prije svega ona ekonomska, trenutno iznimno loša te da je u takvim uvjetima naizgled razmaženo pričati o ‘zadovoljstvu’, no uspijemo li samo na trenutak ostaviti financije po strani uočit ćemo nešto interesantno. Jednom kada novac više nije pokretač, ljudi se instinktivno okreću potpuno drugim oblicima aktivnosti. Umjetnost, stvaralaštvo, njegovanje hobija… to je ono što sivilu vraća boje. Nije razmaženo, već prilično hrabro, pokušati uzeti kist u ruke.
ALEKSANDRA (X): Svako malo na nekom portalu izađe neki članak o tome da su pripadnici generacije X najveći luzeri. No, realno gledano, mislim da je to teorija zavjere nekreativnih grafičara koji jedva čekaju napraviti neku ilustraciju i razapeti čovječuljka na slovo X. No moja teorija je da nema kreativnije, snažnije, upornije i luđe generacije od X-era. Dovoljno stari da se sjećaju doba bez interneta, dovoljno mladi da se bace u rješavanje jednadžbe – što se krije iza faktora X. Uostalom, zašto Elon Musk nije onda uzeo neki drugi cool znak, pa nazvao firmu i dijete Y ili Z?
KRISTINA (Y):
Ageism je uvijek prisutan i kreće se u oba smjera, ali možda se najčešće može čuti predrasuda da smo lijeni, nezahvalni i sebični. Sasvim pogrešno! Ako ništa drugo, milenijalci su ti koji su odrastali s olovkom i papirom, a kreirali digitalni svijet kakav danas poznajemo. Milenijalci su već umorni od silnih promjena, ali mogli bismo ih nazvati i kameleonskom generacijom zbog sposobnosti prilagodbe na sve nove okolnosti i nezaustavljivom radu čak i kad padamo od umora.
Što ne kužiš kod drugih generacija?
→ Kako je moguće da su dvadesetogodišnjaci već u depresiji dok mi nismo imali ni Netflix, a preživjeli smo?
KRISTINA (Y9): Gen Z i ja zasigurno ne dijelimo istu playlistu (sorry, Swifties) niti ljubav prema TikToku, ali cijenim njihovu ekološku osviještenost. S druge strane, kod starije generacije primjećujem da ne dijelimo opsesiju kremama sa zaštitnim faktorom. Možda to progovara moja kriza srednjih godina, ali stavite SPF svaki put kad izlazite iz kuće! Minimalno faktor 30!
LEA (Z): Koliko lako zaboravljaju vlastite mladenačke prijestupe. Prije koji dan okretala sam očima na komentare ispod priloga o Norijadi – stotine zgrožene time što, zamislite, maturanti piju. Šok! Mi smo na našim Norijadama bili potpuno trijezni i pjevali crkvene pjesme, zar ne?
Omakne se i meni poneki komentar u tom stilu, ali tad brže-bolje pregrizem ostarjeli dvadeset osmogodišnji jezik i prisjetim se svih stvari koje sam prije desetak godina radila, a koje, s obzirom na to da ne želim dobiti otkaz, ne mogu javno napisati.
ALEKSANDRA (X): Ne kužim penzionerski duh koji se primjenjuje još od dvadesetih. Jer, ako već sada nose čarape na sandale, nemaju snage razlikovati malo i veliko slovo, spremaju ruksak na prvu oštriju kritiku na poslu i žele živjeti na selu, daleko od buke i hektike grada, pitam se – koji je onda plan za mirovinu? No, da mogu nešto promijeniti u tom novom pogledu na svijet, to bi bilo da veliki trud više nije cringe. Jer kad nestane želje i strasti, ostane samo praznina — i zato, gdje se ono pojačava grijanje na najjače?
Naslovnii vizual: Canva
