Lijepa, mlada, talentirana žena u dvadesetima koja pršti životom, energijom i znatno stariji muškarac na poziciji moći, bilo da se proslavio kao umjetnik, znanstvenik ili filozof. Eh, koliko smo puta s oduševljenjem pogledali početke njihovih sudbinskih susreta koji će završiti fatalno. I kako je Dora Maar drsko gledala Picassa u oči dok je zabijala noževe između prstiju. Kako se Frida Kahlo, koja se tek oporavila nakon teških operacija nakon što je stradala u nesreći, pojavila pred vratima Diega Rivere noseći u rukama par svojih radova pa su velikom slikaru ispale oči – što zbog Fridine originalnosti, ali i ljepote. Ili kako su genijalni Albert Einstein i još genijalnija Mileva kliknuli na fakultetu matematike i fizike u Švicarskoj pa je čak i u tadašnje doba, koje još nije koristilo algoritme u svrhe dejtanja, bilo svima jasno da su perfect match.
Fatalne veze i prah ljubavi
Pa ipak, iako je o slavnim parovima napisano mnoštvo knjiga te snimljeno filmova i dokumentaraca, možda u svima nama postoji nešto mazohističko, a što je dobro opisao Branislav Glumac kada je izjavio da nas zapravo najviše zanima prah ljubavi. I to ne zbog čiste pakosti i radosti destrukcije, nego jer ga tek tada kada nestane možemo sagledati i pojmiti. Tko će ga znati, možda i ugledati neki zlatni kamen ljubavne alkemije, a nešto i naučiti.
Stoga nije neobično da je prošle godine u zagrebačkom kazalištu ITD postavljena predstava Djevojke s rogovima, a koja je na jednom mjestu ujedinila ljubavne priče tri slavne žene – koje su gotovo sve žrtvovale na oltaru ljubavi. A mi smo je s užitkom pogledali kao da nikada nismo čuli onu sjajnu pjesmu Arsena Dedića Lijepe provincijalke dolaze u grad. Ili čitali knjige Slavenke Drakulić – Frida ili o boli, Dora i Minotaur i Mileva Einstein, teorija tuge, a koje su i autoricama poslužile kao inspiracija.
Ženska kabare predstava ‘Djevojke s rogovima’
No za razliku od većine djela koja prolaze kroz sve faze toksične ljubavi, ova kazališna predstava redateljice Kristine Grubiše i dramaturginje Karle Leko, u kojoj glume Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever i Ema Šunde, posebno se fokusira na tzv. prah ljubavi. Na onaj poseban trenutak otrježnjenja, kad sve zablude i iluzije splasnu, kao i tople emocije, a na scenu stupi hladna pariška zima. Čitaj – okrutni muškarci koji ne prezaju od povreda, bilo da je riječ o intelektualnom iskorištavanju i krađi, postavljanju strogih pravila što je čiji posao te otvorenom koketiranju i preljubu s drugim ženama, pa čak i sestrama svojih žena.
Jer, kada se takva ljubavna priča s visokim uzletom i još bolnijim padom dogodi jednoj ženi, vodimo ga kao slučaj. Kada se dogodi drugoj, mislimo da je izuzetak. No kada se dogodi i trećoj, e onda već možemo razgovarati o uzorku. Ako ne i o klišeju pretvorenom u algoritam.
E, sad je vrijeme da citiramo velikog Arsena Dedića koji je među prvima prepoznao ovu, nazovimo je, šprancu.
Lijepe provincijalke
Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju,
sa svojom potrebom da idu na koncerte,
sa svojom dugo pripremanom garderobom,
sa svojim sisama,
da ih raznesu ove beštije,
ovi tipovi kojima ništa nije sveto,
ovi umjetnici, ljudi od teatra,
sječikese,
te da ih ostave da plaču sirotice
po sobama u Ljubljanskoj ulici,
Ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u domu na Laščini
ili u tramvaju.
Ljubavne žrtve i male gaze
No tko kaže da zato što stradate u ljubavi morate patiti. Ta vrijeme velikih žrtvi je već odavno passé. Kao i male gaze. Zato je i najveća snaga ove predstave ideja da na jednom mjestu ujedini tri velike žene, a koje su u mnogočemu bile ispred svog vremena – i talentom, hrabrošću, intelektualnom i kreativnom snagom, a još više megalomanskim kapacitetom za ljubav, nježnost i ustrajnost, koja je često išla protiv njih.
A svi znamo, gdje su žene okupljene na jednom mjestu, baš u knjizi ‘Grad djevojaka’ Elizabeth Gilbert, rijetko ima sažalijevanja i plakanja nad vlastitom sudbinom, a više iskrenih razgovora, odavanja tajni i sve to upakirano u dobar humor pa čak i pjesmu. Ili kako je lijepo rekla Nora Ephron – kada neki čovjek padne na bananu i svi mu se smiju, osjeća se bespomoćno poput žrtve. No kada on progovori o toj zgodi ili je stavi na papir, odjednom postaje junak svoje priče. A s pripovijedanjem mu se rađa i snaga.
Iako postoje dokazi da su se Frida Kahlo i Dora Maar doista i srele u gradu koji se brendirao po slobodnoj ljubavi, kada se za stolom na tekili pridruži i Mileva Einstein koja donese dunju, malo je onih koji će i dalje smatrati da su tri žene bile žrtve ljubavi.
Ženska snaga i prkos
Znamo, danas je svatko u gledalištu general sa stotinu savjeta i novih psiholoških kovanica – od toksične ljubavi, narcističkih poremećaja te bipolarnih odnosa – misleći da bismo mi mogli drugačije. A pritom zaboravljamo da je svaka priča individualna te da su Mileva i Frida u dobroj mjeri ovisile o svojim muškarcima te se borile s ogromnom fizičkom i psihičkom boli (od operacija do gubitka djece). No, na kraju naivnom gledatelju bude malo žao što se tri žene doista nisu srele te ugledale na Fridu Kahlo koja je i dalje nastavljala stvarati, usprkos svemu.
Treba li prigrliti i utišati emotivnu bol?
No jednom kada se svjetla pozornice i svjetlucave garderobe ugase, a glumice skinu zavodljive korzete, cvjetne ukrase, svilene haljine te kostime bika i toreadora kojima su dočarale pravu borbu muškarca i žene u areni ljubavi, gdje je baš sve dozvoljeno, ostaje ona slika Mileve. Einsteinove velike žene u sjeni koja polušapatom grli golim okom nevidljivu bol te ju ljulja kao malu bebu, ne bi li je utišala. Sve dok ju ona posve ne prekrije svojom tamom i odvoji od stvarnosti. A ona i dalje vjeruje u nešto dobro, lijepo, nježno u svom okrutnom muškarcu kojeg više ne prepoznaje. Ili, što bi rekli na Instagramu na profilima koji reklamiraju tečajeve za fatalne žene – duboko vjeruje u potencijal koji i ne postoji.
Kad se mit o velikom ljubavi pretvori u prah
Iako je danas mit o velikim ljubavima možda i sam doživio zadnju fazu te se pretvorio u vlastiti prah. Ili ono što danas mlade generacije zovu bare minimum pristup ljubavi i vezama, ostaje za razmisliti – zašto onda i dalje volimo sve te priče o velikim ženama koje su se borile za ljubav kao da im o tome život ovisi. I zašto zapravo nosimo majice s likom Fride Kahlo. Nešto kao amajliju i štit protiv boli ili kao podsjetnik da bez ranjivosti nema ni ‘lj’ od ljubavi?
Fotografije: Luka Dubroja
