PANTONE BOJA GODINE: Zašto svi hejtaju bijelu i bi li eigengrau boja bila bolji izbor?

Aleksandra Orlić
07.12.2025.

Iz godine u godinu Pantoneov izbor boje koja će obilježiti naredno razdoblje izaziva niz kritika, što nas je navelo da se pitamo – u čemu je problem, zašto se tako iskaljujemo na bojama i je li vrijeme da uvedemo demokratski model odabira?

Kao netko kome se odmah smrači pred očima kada na pozivnici ugleda dress code white party jer mu je ormar skrojen po darkerskim kriterijima, i kao netko tko se prije mjesec dana javno izložio s teorijom da bi crna mogla biti boja godine – osjećam li sada, nakon što je Pantone svečano proglasio bijelu bojom godine, nazvavši je Cloud Dancer, a žestoke kritike su se stale slijevati s tog oblaka kao lude – ono što bi Nijemci nazvali Schadenfreude?

Za one koji su se na vrijeme sklonili od pljuska, reći ćemo samo kratko. Otkako je Pantone Institut davne 1999. počeo u prosincu birati boju godine, želeći bojom izraziti ono što se kaže kolektivni mood te odnos između svijeta, kulture, tehnologije i našeg raspoloženja, ovo je prvi put da su odabrali boju koja zapravo nije boja. A ne bi li je bolje marketinški prodali, nakalemili su na to bijelo platno poetičan naziv Cloud Dancer, želeći svijetu koji se već ionako dovoljno dugo i preduboko kuha u problemima dati priliku da stisne onaj gumb reset i u doba distrakcije dobro zagleda i fokusira se na taj bijeli komad papira prije nego što odgovori na pitanje – a što sad?

Tabula rasa i reset

S jedne strane, odabir ima smisla. Iako se možda čini da smo već odustali od borbe i podigli bijelu zastavu. Jer ako malo bolje pogledate oko sebe – pročišćeni dizajn je već odavno u trendu, bijele podloge s crnim slovima već odavno dominiraju portalima, bijela je doslovce evergreen klasik svih modnih revija, sve više ljudi briše sadržaj s društvenih mreža, a ako je vjerovati psiholozima i sociolozima, čak je ispalo da je ghosting svojstven našem vremenu, jer kako obraditi sve te upite i poruke nego tako da jednostavno isparite i nestanete u oblaku bjeličastog dima. Dakle, tabula rasa je više nego ikada in. A možda su na radnim sastancima, na kojima je vjerojatno analizirano stotina i stotina prijedloga, zaključili da će s odabirom neboje vjerojatno malo uzdrmati pravila igre, baš kao što je nekada napravio Kazimir Maljević s bijelim platnom.

Boja koja zrcali naš mood ili ona koja bi nam dobro došla?

Uostalom, koju boju uopće odabrati, a da ne stradaš? I po kojem se to sistemu bira? Tražimo li boju koja nam treba, nešto kao manifestaciju boljih vremena, ili onu koja kao neki termometar karaktera zrcali naše raspoloženje? Sjećate li se onih testova kada biste pritisnuli palac pa bi se kartica zacrvenjela ako ste pod stresom, a zelena je značila da ste skulirani?

Prije dvije godine magenta je odabrana jer je to bila optimistična boja koja nam je trebala. Nešto kao dizalica na partyju. Peach Fuzz je već stradala jer je bila kao odlijepljena od društva (kao da se netko najeo ludih gljiva pa počeo bježati u neke fiktivne rokoko svjetove). Mocha Mousse, samo drugo ime za običnu smeđu, nas je trebala spustiti na zemlju i asocirati na toplinu doma, čokoladu… Pa opet nije valjalo jer je mnoge asocirala na jedan drugi emoji koji neki neupućeno vole brkati s čokoladom jer ima oči.

Lavina kritika

No čini se da niti jedan odabir nije naišao na toliko negativnih kritika kao bijela. Neki su je kritičari prozvali Pantonedeaf, tvrdeći da je potpuno neosjetljiva na ozbiljnu situaciju u kojoj se nalazi društvo te da u godini ukidanja brojnih programa raznolikosti, jednakosti i inkluzije nespretno priziva konotacije “bijele nadmoći”. Drugi su je jednostavno proglasili dosadnom – bojom koja nas još više baca u bed jer podsjeća na sve vrste kreativnih blokada, mamurluk i nemoć. I kao da to nije dovoljno, dio publike proglasio ju je i “pokazateljem recesije”, jer navodno znači da si više ne možemo priuštiti ni boju. I dok se na svim virtualnim pozornicama i dalje vode žučne rasprave oko toga je li bijela uopće boja, ostaje jedno pitanje…

Je li možda došlo vrijeme da Pantone ljudi naprosto siđu s tog nevidljivog Olimpa i krenu predviđati boje, nego jednostavno demokratiziraju izbor i naprave veliko glasovanje za boju godine – kombinaciju onoga što ljudi osjećaju i žele vidjeti? S druge strane, trebamo li boje doživljavati tako emotivno i na njih projicirati baš sve što nam padne na pamet i hejtati ovaj izbor, ili bi boje trebale ostati boje?

Ponovimo izbor!

U tom tonu, otvaramo sezonu glasanja i pitamo vas – koja bi boja po vama trebala biti ona koja će obilježiti 2026. godinu? Naš kandidat je naravno eigengrau. Dovoljno eterična, ali i prizemljena. Točno na pola puta između našeg favorita crne i nesretne bijele, a dovoljno personalizirana i neuhvatljiva da je nitko ne može uloviti. Da, to je baš ona nijansa sive koju vidite pred očima kada ih zatvorite i razmišljate o onome što vam je bitno, što vas muči. Taman na granici između jave i snova, tamo gdje se ponekad događaju najbolje ideje.

Pročitaj više

SEKSI DRAMA

Kada sam saznala da Matt Smith ili, kako ga od milja zovem, Matt Smut, moj omiljeni lik iz serijala „Game of Thrones/House of the Dragon“, posuđuje glas privatnom istražitelju Jamesu Pierceu u audio-seriji The Wolf, koja kombinira elemente murder mystery žanra i erotike, nisam mogla odoljeti da ne poslušam ovu seksi dramu. Uostalom, nije li bilo vrijeme da napokon dobijemo vlastitu nišu? Onu koja pornografiju mijenja erotikom i razumije da žene ne padaju na vulgaris sliku, već na elokventnu priču?

Tko zna, možda je od svoje neurotične osobnosti mogla napraviti neku duhovitu TV seriju, no američka novinarka Olga Khazan upustila se u veliki eksperiment i odlučila promijeniti osobnost. Ma je li moguće da je ono što mislimo da je naše „pravo ja“ ponekad tek navika, dok je istinsko ja daleko fluidnije i spremno na transformaciju nego što bismo vjerovali? Rezultati ovog zanimljivog osobnog putovanja pretočeni su u knjigu ‘Me, But Better’.

Dok Tom Cruise opet izvodi vratolomije po multipleksima, Carrie i cure muku muče s modernim vezama, pa čak i s onim pitanjem kako do seksa u najuzbudljivijem gradu na svijetu, milenijalci gnjave ChatGPT pitanjima o mentalnom zdravlju, a TikTokeri opsjednuto rade od svojih lica digitalne avatare, čudimo se da se nitko nije dosjetio prepisati ciklus filmova Michelangela Antonionija kao terapiju.

Postoji li mir i opuštenost u digitalnoj sferi? I ne, pritom ne mislimo na beskonačno scrollanje društvenim mrežama prije spavanja… zvuči kao oksimoron, no umjetnica Krista Kim smatra da digitalno može imati smirujuće djelovanje poput zen vrta, što ilustrira i u svojim radovima

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.